Mjesec i zmaj

Bajka

  • Josip Kokotović, Pisac, autor
  • Kategorije: Književnost | Zbirka | Hrvatski jezik
  • Kako ono počinju bajke?

    Ah, da. Jednom davno, na Zemlji su noći bile tako tamne da se nije vidio prst pred nosom. Sve to jer na nebu nije bilo mjeseca. Tek je pokoja zvijezda pokušala otjerati mrak, no uzalud.

    U isto to davno vrijeme, jedan je zmaj nemilosrdno žario i palio selima i gradovima. Njegov je plamen bio toliko jak, da je u tri daha mogao spaliti i najveći dvorac. Koliko se energije krilo u njegovim plućima govori i to što je vatrom mogao doseći i najviši oblak na nebu.

    Nikada taj zmaj nije mirovao. Tako je i toga dana spaljivao jedan dvorac okružen vodenim rovom i gustim trnjem. Vode se brzo riješio. Samo je puhnuo plamen i voda je učas ishlapila. S trnjem je bilo malo teže. Zmaj je bio neoprezan i uskoro su se iz grmlja začuli jauci.

    „Jao, jao jao! Neka mi netko pomogne!“ Doskakutao je zmaj držeći se za nogu iz koje je virio oštar trn.

    Dugo je on tako molio pomoć. Nitko mu se, znajući za njegovu prijeku čud, nije usudio ni približiti. Tko zna koliko bi trajale njegove muke da ga nije čuo mali Fran. On je bio tako mali da nije ništa znao o zmajevima i drugim strašnim stvorenjima što su kružila njegovim svijetom, pa je bez straha došao do zmaja i izvukao mu trn.

    „Kakvo olakšanje! Hvala ti, hvala, mladi čovječe!“ Zahvaljivao se zmaj Franu.

    „Kada samo pomislim da sam htio spaliti tvoj dom, a ti si mi ipak pomogao.“ Nastavio je zmaj sa zahvaljivanjem.

    Tada je zastao, malo razmislio i zakleo se: „Nikada više neću napasti ljude i njihova naselja. Biti ću dobar i koristan. Spaljivati ću samo korov i smeće. A ti dječače, reci mi tko ti je neprijatelj. Ja ću ga naći i pobijediti. Nitko prema tebi ne smije biti zločest.“

    Fran je dugo razmišljao i samo raširio ruke.

    „Znaš, zmaju, ja ti nemam neprijatelja. Ali, postoji netko koga se bojim. To je mrak. Tako ne volim crne, mrkle noći. Kada bi njega mogao pobijediti?“ Zamislio se sada zmaj. Kako pobijediti mrak? Da je to pedeset tigrova ili lavova, ne bi bilo problema. Ali mrak.

    Hodao je zmaj danima u krug i razmišljao. Tada je naglo zastao i veselo poskočio. „Sjetio sam se! Sjetio!“

    Otrčao je na vrh najviše planine na Zemlji i puhnuo najjače što je mogao. Izbacio je sav svoj plamen, svu strašnu energiju kojom je mogao spaliti svaku travku na svijetu. Vatra se na tren razlijevala nebom, a potom se skupi i ostane na nebu da dočeka noć. Ta noć više nije bila tako strašna i mračna. Plamen što ga je zmaj izbacio obasjavao je površinu zemlje i pomogao malom Franu da zaboravi strah. Od tada, svaku je noć zmajeva svjetlost plovila nebom. Ljudi je, tko zna zbog čega, prozvaše mjesecom i oprostiše zmaju svo zlo koje je do tada nanio. Zmaj je još dugo sa svojim prijateljem Franom lutao Zemljom, i nikada nije požalio što je svoj plamen poklonio ljudima.

    Jedino ga je malo ljutilo što njegovu vatru zovu mjesec, a ne zmaj. No dobro, ljudi ko ljudi.

    Tako majku zovu mama, a oca tata. Baš bez veze.

    Comments (1)

    • Mirjana

      Mirjana

      23 Travanj 2011 at 00:10 |
      Vrlo zgodno.

    Leave a comment

    Please login to leave a comment.