Australija (prezentacija)

Učiteljica Katica Perinac koja živi i radi u Australiji posjetila je Hrvatsku. Posjetila je puno škola diljem Lijepe naše, a među njima i OŠ Brezovica u Zagrebu. Nismo odoljeli, a da ne saznamo više kako djeca hrvatskog podrijetla uče u njihovim školama i koliko se razlikuju od naših.

Hrvati u Australiji

Učiteljica Katica Perinac predsjednica je Udruge učitelja hrvatskog jezika u državi Victoriji. U Australiju se doselila krajem 1978. godine. Živi u Geelongu, gradu oko 80 km udaljenom od Melbournea (glavnog grada države Victorie). U Geelongu živi 7.000 Hrvata. Radi u Osnovnoj školi „Holy Family Primary School Bell Park“ koja ima 50% učenika hrvatskog podrijetla. To znači da su im mame, tate bake ili djedovi druga ili treća generacija Hrvata koji su došli iz naše zemlje. U školi se uči hrvatski jezik kao strani jezik. Više o školi možete saznati na stranici web.hfbellpark.catholic.edu.au

• Djeca u Australiji polaze u školu s pet godina. To im je predškolski razred. Predškolski razred je najteži jer ta dječica trebaju naučiti čitati i pisati.
• Osnovna škola traje šest godina.
• U Australiji postoje tri školska sustava: katoličke škole, državne škole i elitne škole koje su jako skupe.
• Sva djeca imaju školsku odjeću koju im roditelji kupuju. Ona je propisana od škole, imaju oznake škole na kaputićima i haljinama. Ne mogu doći u školu bez ljetne ili zimske školske odjeće. Ako imaju tjelesni odgoj, onda će taj dan doći samo u sportskoj odjeći.
• Hrvati su počeli dolaziti u Australiju još 1857. godine kada je bila groznica zlata. Hrvati u Australiji, nakon Talijana i Grka, čine najmnogobrojniju neenglesku zajednicu.
• Osamdesetih godina 20. stoljeća za vrijeme Jugoslavije Hrvati su se izborili da njihov jezik bude priznat kao hrvatski jezik, a ne hrvatskosrpski i sl. To je bio najveći uspjeh jer je svugdje u svijetu, pa čak i u Hrvatskoj, pisalo hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik.

UČENICI NOVINARSKE SKUPINE VIŠIH RAZREDA UČITELJICI PERINAC POSTAVILI SU NEKOLIKO PITANJA.

Možete li nam reći kako se školuju djeca u Australiji?

Djeca u Australiji polaze u školu s pet godina. To im je predškolski razred. Osnovna škola traje šest godina. Kad to završe, onda idu u srednju školu od 7. do 12. razreda. Osnovna škola je kao igraonica, dođu se igrati u školu. Nema velikih obveza, nemaju zadaće. Škola im je stvarno zabavna. Kad krenu u srednju školu, 7. i 8. razred još im je uvijek zabavan, 9. postaje malo teži. Kada dođu u 11. i 12. razred, onda im je stvarno teško jer učitelji od njih očekuju puno. Nakon srednje škole upisuju se na fakultet. Ako nemaju dobre ocjene, ne mogu se upisati na fakultet ili strukovnu školu.

Osnovna škola im je lagana, uživaju, igraju se…

Predškolski razred je najteži jer ta dječica trebaju naučiti čitati i pisati, neki su još kao bebe i samo bi spavali. Kad se djeca upišu u školu, onda roditelji izaberu koji će još jezik djeca učiti. To je u mojoj školi hrvatski i talijanski jezik. Imaju ga samo jedan sat tjedno.

Ima li Aborigina u vašoj školi i što je sa njihovim jezikom?

U mojoj školi ih nema, u Viktoriji malo, ima ih u Queenslandu i centralnom dijelu Australije. Nema ih puno i većinom idu u državne škole. Neki idu u katoličke škole. Njihovi jezici polako izumiru jer ih ne upotrebljavaju i nema ih u školama.

Imaju li učenici i učitelji posebnu školsku odjeću?

Mi učitelji možemo biti odjeveni kao vi samo ako imamo poseban dan ili je neko sportsko natjecanje. Sva djeca imaju školsku odjeću koju im roditelji kupuju. Ona je propisana od škole, imaju oznake škole na kaputićima i haljinama. Ne mogu doći u školu bez ljetne ili zimske školske odjeće. Ako imaju tjelesni odgoj, onda će taj dan doći samo u sportskoj odjeći.

Znači li to da je tamo red u školi?

U Australiji ima tri školska sustava: katoličke škole, državne škole i elitne škole koje su jako skupe.

U katoličkim školama roditelji plaćaju školu, knjige i sve drugo. Djeca se moraju ponašati po pravilima katoličke vjere. Moraju biti pristojni i nema tučnjave.

U državnim školama ima problema , ali ne u svima. Zavisi gdje su te škole, u kojem predgrađu. Ako su gdje su siromašniji ljudi, tamo obično ima i problema. U predgrađima gdje žive bogatiji ljudi, nema problema.

Roditelji izaberu gdje će poslati svoje dijete. Sve zavisi koliko roditelji mogu platiti.

U elitnim školama roditelji plaćaju od 15.000 do 20.000 australskih dolara za godinu dana školovanja. U toj je školi strogo. Djeca se moraju ponašati prema pravilima škole. Ako se tako ne ponašaju, izbačeni su iz škole.

Na koji način djeca održavaju vezu s Hrvatskom, zemljom svojih djedova?

Hrvati u Ausraliji poznati su po održavanju svoje kulture i jezika. Osamdesetih godina 20. stoljeća za vrijeme Jugoslavije, Hrvati su se izborili da njihov jezik bude priznat kao hrvatski jezik, a ne hrvatskosrpski i sl. To je bio najveći uspjeh jer je svugdje u svijetu, pa čak i u Hrvatskoj, pisalo hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik.

Hrvati su počeli dolaziti u Australiju još 1857. godine kada je bila groznica zlata. Onda su ljudi iz svih krajeva svijeta dolazili u Australiju jer su mislili da će se obogatiti. Ti su se ljudi uklapali i asimilirali u australsku zajednicu. Nakon 1945. godine veliki broj Hrvata je doselio i napravio domove, osnovali udruge umirovljenika, tamburaša, folklorne grupe, nogometne klubove, razne sportske klubove i hrvatske škole. Dok hrvatski jezik nije bio priznat, školu bi vodio svećenik ili neka osoba iz zajednice. Oni su našu djecu učili o kulturi, o povijesti Hrvata i hrvatski jezik. To se generacijski prenosilo i danas je to tradicija. U mojoj školi ima 147 učenika hrvatskog podrijetla, to je druga i treća generacija i svi govore hrvatski. Ne govore kao vi i ja, ali razumiju. Što god ih pitate, moći će vam odgovoriti. Možda ne s puno riječi, ali mogu reći „da“ , „ne“, „sutra“...

Oni znaju pjevati hrvatske pjesme, znaju i plesati, znaju gdje je Vukovar, Hrvatska. Znaju puno toga o vama; znaju puno o Hrvatskoj.

U zajednici se puno o tome priča. Organiziram posebne hrvatske dane i djeca igraju alku. Napravila sam alku, imamo drvenog konja, koplje i oni u galopu probaju pogoditi u sridu i onda dobiju 3, 2 ili jedan bod.

Pravimo kravate, padobrane… Zašto radimo padobrane?

Prvi padobran je napravio Faust Vrančić. Leonardo da Vinci nacrtao je skicu padobrana, a Faust Vrančić ga je konstruirao. Djeca ih prave od plastične vrećice i užeta na kojem stave bombon i puste da lete. Izrađujemo licitarska srca, šestinski kišobran ili druge sitnice koje su vezane za Hrvatsku. Djeca plešu; „Staro sito“ svi znaju plesati.

Ove godine obilježit ćemo 150 godina Ivana Vučetića. On je rođen na otoku Hvaru, a živio je u Argentini i prvi je Hrvat koji je izumio otiske prstiju. U čast obljetnice djeca će uzimati otiske prstiju i od njih napraviti osobu ili će nešto izumiti. (Više o Ivanu Vučetiću možete saznati na stranici http://www.croatia.ch/kako/080410.php)

Je li život na selu težak onako kako se to prikazuje u filmovima?

Jest, život na selu je svugdje težak. Hrvata tamo gotovo i nema jer su oni došli u velike gradove. U male gradove i farme nisu doseljavali. Vjerojatno im je bilo dosta zemlje i obrađivanja. Australcima je teško, kao i u Hrvatskoj, obrađuju zemlju, puno rade, ne mogu prodati svoje proizvode, velika je suša. Kiša nije dugo padala. Australija ima probleme s vodom. Mi ne smijemo prati automobile, prozore, ništa ispred kuće, moramo upotrebljavati vodu iz perilice.

Jesu li djeca koja žive u selu obrazovana?

Jesu. Ako su jako udaljeni, imaju na računalima školske programe i tako se obrazuju ili autobusima putuju u školu. Sela izumiru, njih nema puno. To je kao i ovdje. Ja sam se rodila u Lici i moj mi je tata rekao da u Donjem Pazarištu danas živi desetak ljudi. Kad je on bio mlad, bilo je oko 1000 stanovnika. Ljudi odlaze u gradove ili u svijet, i nitko se ne želi vratiti na zemlju.

Što ćete našim vršnjacima prenijeti o nama?

Puno toga. Vaše su škole puno teže. Učenicima uvijek govorim da idu u školu radi igre. Zapazila sam da vi dobijete tople obroke u školi. Mojim kolegama je to posebno interesantno. Rekli su da nema debele djece. Nisu nigdje vidjeli dijete koje ne može sjediti na stolcu zbog debljine. U Australiji toga ima. Djeca ne doručkuju kod kuće, a kada dođu u školu, nema obroka. Najčešće jedu čips, čokoladu, uglavnom hranu od koje se deblja. Ne mogu se koncentrirati i zbog toga su neke škole uvele da djeca u 10 sati jedu voće, koje su sama donijela, da bi mogla pratiti nastavu. Reći ću im da je Hrvatska lijepa i da se puno izmijenila od mog zadnjeg posjeta prije 10 godina.