Olovkom, pastelom, tušem, bojom, kistom...
18.11. Dan sjećanja na Vukovar
Te, sada nam se čini davne, školske godine 1991./92. mnoga su djeca sa svojim roditeljima, a poneka i bez njih, tražila neku novu školu. I kad su je pronašli, u novim prijateljima i u novim učiteljima tražili su one svoje, stare. Njihove misli bile su negdje drugdje, njihova bića nisu tražila nova školska znanja, oni su željeli istinu. O tati, o mami, prijateljima, starim učiteljima, staroj školi, svojim prvim ljubavima tek započetima...
Ali neka nisu našla ni nove škole ni nove učitelje. Čuvali su ih u sjećanju i, živeći u nepoznatim nastambama koje nemaju dobro im poznatu toplinu obiteljskog doma, u nečijim tuđim domovima, čekali su željno povratak u svoj grad, u svoje selo, u svoju školu..., u svoj život. I nadali su se jer, kažu, nada posljednja umire.
I mnogi učitelji tražili su novu školu, novu djecu, nove kolege. Oni, koji su imali sreće i pronašli ih, nisu bili sretni. Njihove misli, njihovi pogledi, tražili su onu "moju djecu, moje kolege", sanjajući o danu povratka.
Stara školska zgrada u Brezovici, montažni objekt iz 1967. čiji su zidovi škripali i prilikom ne baš snažnog vjetra, živjela je svoje posljednje godine urušavajući se postojano, a vihor pobjesnjelog ratnog neba s razornim praskom "krajinske lune" u njezinoj neposrednoj blizini, samo je ubrzao njezino propadanje. Ipak, zajedno sa svojim učiteljima bila je spremna primiti, i primala je sve one koji su izgubili svoje škole, svoje domove, svoje djetinjstvo i bijahu u potrazi za mirom, spokojem. No, je li tih godina uopće bilo moguće pronaći mir, spokoj u sebi? Golemi nemir, strah, zabrinutost, nemoć, ljutnja, bespomoćnost, gnjev, bunt, prkos,... kovitlali su dušama odraslih... ali i djece.
I djeca brezovičke škole, iako uglavnom izvan domašaja tih suludih razaranja koja su se rugala i prkosila svim civilizacijskim tekovinama i koja su izazivala zgražanje i osudu, ali i pasivnost cijelog, tzv. naprednog dijela svijeta, proživljavala su patnju stradalih i nemoćnih ... ali pravednih, proživljavali su taj bijes i krvoločnost moćnih ... ali nepravednih.
Vjerovali su da će se tata vratiti... strahu usprkos, majčinim suznim očima usprkos, ružnim vijestima s tv-ekrana usprkos jer znali su, tata je na pravoj strani, "moj tata je u Gardi".
Ponos u očima djeteta, tuga i strah u dubini zjenice tog, životu još nenaviklog bića.
Učili su u školi o mnogim ratovima, no kao da nisu bili svjesni da je ovo što nam se događa "za pravo", da to nije igra, film, da to nije "tamo negdje, daleko od nas". Brzo su shvatili, razumjeli. Ali, što učiniti, kako izraziti sve te silne osjećaje?!
Škola je imala rješenje!
Olovkom, pastelom, tušem, bojom, kistom...