Škola bez nasilja (Volim ruke koje...)

  • Viktorija Nevistić, dipl. učiteljica RN i likovne kulture, OŠ Ivana Cankara, Zagreb
  • Kategorije: Zbirka | Radionice
  • stop nasiljuMoram priznati kako sam tek danas odlučila progovoriti o nasilju kao već uvriježenom načinu obračuna djece s "ostatkom svijeta"!!! Granica se spustila do osnovne škole, a ja kategorički tvrdim kako sam je uočila još u vrtićkoj dobi. STRAŠNO!!! Zar su djeca kriva?! Šaljem Vam moje malo razmišljanje i neke zaključke do kojih sam došla kao trostruka mama i učiteljica.

    Sve počinje u obitelji rođenjem djeteta. Djeca: mala, bezbrižna, nasmijana, zadovoljna, radosna... Takva djeca vođena su, usmjeravana, a prije svega ljubljena (voljena)!!!

    Činimo li svi sve da tako najčešće i bude!? Kolika je odgovornost na roditeljima!? Važnost roditeljstva je učenje jasnim pravilima o dobrom i lošem. Ukoliko je roditelj svjestan svog moralnog kodeksa neće biti problem usaditi to u malo biće.

    Iako život nije ni crn ni bijel, kako rasti uz djecu i usmjeravati ih te naučiti da situacija u kojoj se mogu naći i nije tako loša?! Uvijek postoji rješenje! Postupci će biti za pohvalu, a nekada i za kritiku. Vrlo je važno objasniti djetetu kako loša kritika njemu upućena ne znači kako je ON loš! (Djeca to doista tako doživljavaju). Nitko nije savršen pa treba mudro "ispraviti" dijete. Iskrenost i povjerenje uči se u obitelji zato je jako važno pomoći djeci razviti uvjerenje i navike razmišljanja koja im mogu pomoći i olakšati postizanje sreće.

    Sigurno se pitate zašto sve ovo, ali moram priznati da sam zaključila kako se djeca čijim životom vlada unutarnji mir mogu nositi sa svakodnevnim životnim preprekama.

    Sjetimo se samo zlatnog pravila: "Prema drugima se ponašaj onako kako želiš da se drugi odnose prema tebi!"

    stop nasilju stop nasilju stop nasiljustop nasilju

    Kako pomoći djeci u verbalnom ophođenju s nasilnom djecom!? Djeca koja zadirkuju žele omalovažiti i ismijati. Nesretna su i zato napadaju! Žele da se i drugi tako osjećaju!

    Nekome se sviđaš, a nekome ne sviđaš! - Djeca moraju shvatiti da je to život! Samo u tom životu imaš pravo na sigurnost i respekt!

    • Ne moram činiti ono što drugi žele da bi im se sviđao! - Kratko obrazloženje je dovoljno da obranimo svoj stav! Tako sam odlučio!
    • Dobro je imati svoje mišljenje! - Kaži !
    • Dobar sam bez obzira kome se sviđam!

    Možda bismo trebali razmisliti koliko je važna uloga roditelja pa učitelja u odrastanju tih malih, veselih, bezbrižnih bića jer negdje smo davno zakazali ako je premlaćivanje djeteta od 13, 15 ili 17 godina postalo često i jedino rješavanje unutarnjeg sukoba!? Sve se moglo zaustaviti davno, davno da smo češće zagrlili, a ne kritizirali ili pohvalili, podržali, objasnili, a ne ponižavali!

    Braniti se verbalno ne možemo ako nismo voljeni, podržavani, ohrabreni, zadovoljni, ponosni i sigurni, zato koristimo fizički obračun. Djeci smo dužni dati sve ovo prethodno bez obzira na sve jer samo SRETNO dijete kao i odrastao čovjek, može činiti DOBRO!!! Pomozimo im!!! Sve počinje baš od početka...

    Osnovna škola Ivana Cankara je "Škola bez nasilja". U njoj su učenici senzibilizirani od prvog razreda za taj problem pa je 3.a razred razgovarao što njihove ruke vole činiti i što bi svatko od njih poručio prijateljima i odraslima: VOLIM RUKE KOJE... grle, maze, čuvaju i paze...!

    nevistic_nasilje01

    Leave a comment

    Please login to leave a comment.