Državni Intervencionizam u obrazovanju
Problem naše države nije Ekonomske naravi nego Političke. Kriza morala je dovela do korupcije, a pri tome ne mislim samo na materijalnu korupciju već i na duhovnu. Pri tome mislim na odnose među ljudima što se odrazilo na hijerarhijski odnos ljudi i ustanova tj vlasti. Dakle zakazalo je kršćansko načelo supsidijarnosti horizontalno i vertikalno.
Moja tema je obrazovanje pa ću analizirati korupciju u obrazovanju, koja je isto tako posljedica krize morala. Zašto je došlo do krize morala na svim društvenim razinama. Odgovor ne treba tražiti u ljudima već u nedostatku odgovornosti. Ljudi se bilo gdje u svijetu ponašaju moralno ili nemoralno onoliko koliko im to dozvoli zakon. Kod nas su zakoni dobri ali korupcija je nastala zbog toga što se zakoni ne provode i što je najvažnije nema odgovornosti za naša djela ili nedjela. Konkretno nema nikakvih posljedica za nerad. Stanje u obrazovanju i društvu se može mijenjati uvođenjem pojma odgovornosti u društvu, zato jer odgovornost smanjuje korupciju, a obrazovni sustav i svi ostali počinju funkcionirati.
Odgovornost u obrazovanju
Odgovornost u školstvu će stvoriti uvjete da djeca počnu učiti i da nastave učiti.
Zašto većina djece ne uče i sad. Upravo zato jer nemaju odgovornosti i nikakvih posljedica zbog svoje neodgovornosti. Škola nema instrumente da natjera djecu da uče, te da budu pristojna i odgovorna prema radu. Isto tako škola ne može prisiliti roditelje da preuzmu odgovornost za ponašanje njihove djece. Pri tome nema razumjevanja ni od drugih institucija koje su odgovorne za stanje u društvu. Pri tome mislim na vertikalu odgovornosti za nerad, i to od djece, roditelja i države.
Trenutna situacija je takva da se sve temelji na manjini koja nosi radne navike od kuće. Međutim ta manjina koja uči, sve se više nalazi u negativnom okruženju koje utječe na njihovu kreativnost i smanjenje radnih navika. U takvom okruženju djeca koja uče nemaju poticaj.
Dužnosti, prava i obveze su kategorije koje se ne primjenjuju jednako na sve subjekte u obrazovnom sustavu.
Trenutno u praksi profesori imaju dužnosti i obveze bez prava, a učenici imaju samo prava bez dužnosti i obveza i pri tome nikakvu odgovornost koja je bit ovog članka.
To se može promjeniti jer odgovornost mora biti poticana od MZOS tj: Države. Državni intervencionizam je u tom smislu nužan prema djeci jer je tu zakazala uloga roditelja. Roditelji nisu u odgojnom smislu zakazali samo iz neznanja već i zbog društvene svijesti općenito.
Pogrešno je inzistirati samo na pravima ukoliko ta prava ne možemo zadržati kroz cijeli naš život.
Kakvu svijest kreiramo ako ne naučimo djecu da će im se prava u srednjoj školi smanjiti a pogotovo na fakultetu. Isto tako ako djeca nauče živjeti bez odgovornosti, što će dočekati jednog dana kad se uključe na tržište rada. U novim uvjetima neoliberalizma na ovakav način odgajamo djecu koja neće moći raditi i vrlo brzo će ostati bez posla jer se nisu naučili odgovornosti još kao djeca. Isto tako cjeloživotno učenje zahtjeva stjecanje kompetencija u svakoj životnoj dobi. Da bismo kasnije mogli te kompetencije usavršavati moramo ih bar već djelomično i imati iz ranije faze učenja.
Zbog budućnosti nacije i društva država je moralno odgovorna da intervenira u obrazovanje inzistirajući na načelu odgovornosti. Uvjet da se u praksi provode odgojno obrazovne teorije i novi metodički pristup u suvremenoj nastavi zasnivat će se na uvođenju pojma odgovornosti u obrazovni sustav na svim razinama. Bez primjene načela odgovornosti u praksi i školskom sustavu, sva pedagoška teorija će ostati samo teorija kao i do sada.
Ideja državne intervencije kako bi se garantirala buduća autonomija djece, najjača je ideja u prilog državne intervencije u poslovanje građana.(1)
Ukoliko u obrazovanju ne bude državne intervencije zbog bolje budućnosti može se dogoditi da cjelo društvo ima odgovornost savjesti. Skica argumentacije je:
Time narušavamo: a. Ideju pravednosti; b. Dječju autonomiju c. Tzv. "međugeneracijsku solidarnost".(2)
Možemo zaključiti da je država htjela izbjeći neautonomiju djece, zbog privatne roditeljske brige u školstvu.
Kao rezultat takve regulacije smo dobili.
- Djeca nisu autonomna.
- Djeca nemaju iste šanse.(3)
Osobno smatram svako moderno društvo mora biti društvo šanse za sve gradjane.Pri tome mislim da svako dijete i odrasla osoba moraju imati spoznaju da će im se na osnovu njihovog znanja i stučnih kompetencija pružiti šansa da se dokažu svojim radom na osobni i opći interes.
Postavlja se pitanje zašto nema državne intervencije u područjima koja su nužna za opći interes i budućnost nacije.
Odgovor: zato jer se u ideju "buduće autonomije djece" ne uračunava trošak koji nastaje regulacijom, tj. državnim posredovanjem. Tako npr: nastaju kreditna zaduženja koja predstavljaju lijek gori od same bolesti.(4)
Ista stvar će biti u obrazovanju jer nepoštivanjem dječije autonomije u sadašnjosti, budućnost će snositi posljedice, jer ignoriranje stvarnosti ne vodi u društvo znanja već u društvo neznanja koje će biti posljedica neodgovornosti.
Možemo zaključiti da za funcioniranje pravne države temelje moramo postaviti ranije. U ovom slučaju zbog budućnosti država mora intervenirati u zakonskom smislu i uvesti u obrazovanje načelo odgovornosti za sve subjekte u obrazovnoj horizontali i vertikali.
Bilješke i literatura
Za pisanje ovog članka nisam se koristio standardnom metodologijom pisanja stručnih članaka iz razloga što nisam našao nešto slično u ovom obliku na što bih se mogao pozvati kroz literaturu ili footnote. Jedino što sam mogao upotrebiti u kontekstu članka je prezentacija s predavanja profesora Darka Polšeka s FFZG pod nazivom Gdje su djeca liberalne filozofije.
Tekst ovog članka je rezultat osobnog iskustva i promišljanja i u tom smislu ne mogu zadovoljiti sve forme, ali smatram da je važan sadržaj što će te i Vi vjerujem razumjeti.
1 Gdje su djeca liberalne filozofije,Darko Polšek, FFZG
2 Isto
3 Gdje su djeca liberalne filozofije,Darko Polšek, FFZG
4 Isto
O autoru
Miro Matijaš je rođen 1959. godine. Oženjen je i otac dvoje djece. Već 15 godina radi kao profesor tehnike i informatike, a naknadno je završio filozofiju na Filozofskom fakultetu družbe Isusove. Trenutno završava magisterij na Fakultetu političkih znanosti iz područja međunarodnih odnosa. U svom dosadašnjem radu nekoliko je puta predstavljao Hrvatsku na svjetskim izložbama inovacija kao mentor učenicima, te je osvojio značajne nagrade i priznanja. Osim inovacija bavi se i dokumentarnim filmom. Piše članke za "Školske novine" i trenutno radi na udžbeniku "Etika i demokracija" u nakladi Školske knjige.