Medijska pismenost, pismenost 21. stoljeća

1. Koncept pismenosti od svojih je početaka uključivala vještinu interpretacije znakova na papiru koji su, kad bi se složili određenim redoslijedom, stvarali riječi, a riječi su prenosile značenja. Svrha obrazovanja postala je učenje shvaćanja složenih ideja spajanjem više riječi zajedno. Danas informacije o svijetu oko nas nisu sadržane samo u riječima na papiru, nego sve više u sveprisutnim brzim i snažnim slikama i zvukovima multimedijske kulture. Premda se posredovane poruke čine očitima i jasnima, one se koriste složenim audio-vizualnim jezikom koji ima vlastita pravila – gramatiku, i koji se može primjenjivati za oblikovanje složenih koncepcija i predodžbi o svijetu.

Kako bi se olakšalo kretanje svijetom multimedijske kulture, trebamo biti vješti u «čitanju» i «pisanju» jezika slika i zvukova, jednako kao što smo učili čitanje i pisanje jezika tiskanih komunikacija. S tom je zadaćom razvijena koncepcija medijske pismenosti, osobito komponenta vizualne pismenosti. U središtu pozornosti medijske pismenosti su kritičke i kreativne vještine, tj. svladavanje znanja o tome kako napraviti veze između složenih ideja, kako stalno postavljati pitanja, oblikovati odgovore, identificirati zablude, što čini temelje intelektualne slobode i vježbanja demokracije. Pri tome se koncept teksta širi na bilo koji oblik poruke: verbalne, pisane, zvučne, vizualne, ili njihove kombinacije. Ponekad medijski tekst može obuhvaćati različite formate, primjerice: mnogi crtani filmovi često su popraćeni cijelom kampanjom pratećih proizvoda: lutkama, odjećom, lunch-paketićima, video-igrama, knjigama, tematskim vožnjama u zabavnim parkovima…

2. Stoljećima se školovanje temeljilo na učenju činjenica, a stečeno znanje učenici su dokazivali odgovarajući na ispitima. Takav sustav više nije relevantan, jer su svi podaci danas dostupni u trenu, jednim dodirom tipkovnice. Ono što današnji učenici trebaju jest učenje o tome kako pronaći ono što im u određenom trenutku treba. Pri tom moraju steći više razine vještina mišljenja, kako bi mogli analizirati i procijeniti je li informacija koju su pronašli korisna.

3. Kakve trebaju biti suvremene škole? Moraju biti pretvorene iz skladišta znanja u prenosive šatore, koji će učenike štititi i u kojima će se oni okupljati kako bi istraživali, ispitivali, eksperimentirali i otkrivali. Učenje se mora razlikovati od spremanja znanja u banku. Više nije potrebno ustrajati na skladištenju informacija u glave učenika. Učitelji ne trebaju biti samo mudraci za katedrom, umjesto toga trebaju biti vodiči koji potiču i ohrabruju učenike, njihovi mentori koji pomažu u procesu učenja.

4. Kreativni razredi današnjice su takvi u kojima svi uče, uključujući i učitelje. Nastavni plan, razredi i aktivnosti moraju biti tako osmišljeni i organizirani da učenici sudjeluju u rješavanju problema i istraživanju.

5. Pojam medijske pismenosti konačno je definiran na američkoj konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine te je ona određena kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija.

6. Pristup je to koji omogućava shvaćanje uloge medija u društvu, te upućuje na osnovne vještine, za analize i kreacije medijskih poruka.

7. Koncept obuhvaća različite kompetencije: tehničke (sposobnost pristupa medijima), kritičke (razumijevanje medijskih sadržaja, sposobnost njihova tumačenja i kritičkog vrednovanja) te praktične (sposobnost stvaranja medijskih poruka).

8. Važno je istaknuti i ono što medijska pismenost nije. Prvenstveno, nije puko donošenje medijskih sadržaja u učionice bez analize prirode i utjecaja medija i njihovih poruka na društvo. Nije ni blaćenje medija, isključiva proizvodnja medija, razmatranje medijske poruke ili iskustva iz jedne perspektive, traženje stereotipa ili krivih interpretacija bez istraživanja što ih je učinilo «normalnima». Konačno, nikako nije zabrana: NE GLEDAJ, nego poruka: GLEDAJ POZORNO, RAZMIŠLJAJ KRITIČKI.

9. Predmet proučavanja medijske pismenosti su potencijalno štetni medijski sadržaji (nasilje, reklame, stereotipi ili pornografija), utjecaji medija i štetnih sadržaja, regulacija i samoregulacija (konvencije, nacionalni zakoni i etički kodeksi novinara i oglašivača), te nove tehnologije i njihova društvena uloga. To obuhvaća industrijalizaciju informacija, zabave i kulture, interaktivnu komunikaciju, nove medijske žanrove poput bloga itd.

10. Važnost medijske pismenosti ponajprije se ogleda u utjecaju medija na glavne demokratske procese. Za demokratsko sudjelovanje građana potrebne su vještine kritičkog mišljenja i samoizražavanja. Medijska pismenost omogućuje prvenstveno djeci, budućim građanima-političke odabire, shvaćanje političkog diskursa i sudjelovanje u njemu. Time će i kao punoljetni, medijski pismeni, dobro obaviješteni građani donositi samostalne odluke o demokratskom izbornom procesu.

11. Medijska pismenost potrebna je zbog sveprisutnog visokog stupnja uporabe medija i zasićenja društva medijima. Kad se zbroje medijske poruke kojima smo okruženi, od televizijskih reklama, do plakata, interneta, pa čak i odjeće, izloženiji smo medijskim porukama u jednome danu više nego što su to naši djedovi bili u jednoj godini. Medijska pismenost uči kako ploviti tim morem poruka tijekom cijelog života.

12. Današnji mediji utječu na oblikovanje mišljenja, uvjerenja i stajališta. Bez obzira na razlike u stupnju utjecaja medija, svi istraživači se slažu da mediji utječu na društvo. Shvaćanjem tih utjecaja medijska pismenost nas sprječava da postanemo ovisni o medijima. Suvremeno doba obilježeno je sve većim utjecajem vizualne komunikacije i informacija. Živimo u multimedijalnom svijetu, a medijska pismenost uči kako interpretirati različite slojeve komunikacije koji se temelje na slici u suprotnosti s tradicionalnom tiskanom riječi. Pri tom se sve više ističe važnost informacija u društvu i potreba za cjeloživotnim učenjem. Medijska pismenost omogućuje učiteljima i učenicima da shvate odakle informacije dolaze, čiji su interesi istaknuti i kako pronaći alternativna stajališta.

13. U središtu je proces ispitivanja. Pregled integracija medijskog opismenjivanja u nastavne planove razvijenih država svijeta, pokazuje da je ono unatoč svim nastojanjima još na razmjerno visokoj razini i da u većih zemalja ovisi o entuzijazmu pojedinih učitelja i škola. Školske se vlasti radije odlučuju za uključivanje medijske pismenosti u srednjoškolske nego u osnovnoškolske nastavne planove. S obzirom na uspješnost uključivanja medijske pismenosti u školske sustave države se mogu podijeliti u tri skupine: u prvoj su skupinu one u kojoj je medijska pismenost dio nastavnog plana: poput Australije, Finske, Danske, Kadande, Mađarske, Njemačke, Norveške, Irske, Slovenije, Švedske i Velike Britanije. U tim se državama službena školska politika pozitivno odnosi prema medijskoj pismenost. U nekim od njih je čak dio završnog ispita. Osigurano je odgovarajuće gradivo i drugi izvori potrebni za učenje, te postoje i društva učitelja medijskog odgoja. Drugu skupinu čine one države koje čine u kojima postoji minimalna uključenost medijske pismenosti u školske satnice: poput Austrije, Hrvatske, Nizozemske ili USA. U tim zemljama medijsko opismenjavanje ovisi o motiviranosti pojedinih učitelja i potpori neslužbenih institucija. Službena školska politika nije prepoznala važnost medijske pismenosti i daje znatniju novčanu potporu za projekte. Treću skupinu čine države u kojima medijska pismenost nije uključena u nastavne planove. Poseban model ima Francuska, gdje medijski odgoj, prije svega na području filmskih studija ima dugu tradiciju kao dio neformalnog obrazovnog sustava.

14. Tradicionalno je medijski odgoj izvanškolska aktivnost koju organiziraju školski klubovi, filmska društva i udruge mladih. U Hrvatskim osnovnim škola predaje se medijska kultura u sklopu hrvatskog jezika. To je nešto drukčija koncepcija od medijske pismenosti, više usmjerena na umjetnost, ponajviše na filmsku i kazališnu. Na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu predaje se također medijska kultura, a u sklopu predmeta Prostorno-plastičko oblikovanje studenti uče o specifičnosti i nastanku vizualnih medija, o razvoju i osnovama oblikovanja vizualnih komunikacija, a usvojena znanja primjenjuju u praksi: od fotografija i zabilješki pripremaju se multimedijske prezentacije. Na odjelu za informatologiju i komunikolgiju Sveučilišta u Zadru predaje se predmet medijska pismenost u trajanju od jednog semestra. Udruge za medijsku promociju civilnog društva Civitas iz Zagreba već sedam godina provodi programe medijskog opismenjavanja za djecu u radionicama i igraonicama u osnovnim školama i dječjim vrtićima, te u prostorijama udruge. Edukativne radionice provode se integracijskim oblikom rada. U te su projekte uključena djeca i mladež s potrebnim potrebama. U posljednje tri godine medicinskim edukativnim programima obuhvaćena su i djeca predškolske dobi u dječjim vrtićima. Takvim programima se već i u djece mlađe dobi nastoji postići što veći odmak od neprimjećenih medijskih sadržaja. Udruga Civitas provodi i edukativne projekte kako bi mladež uputila u ulogu medija u prevenciju ovisnosti, te edukativno-rehabilitacijski projekt u svijetu riječi namjenjen djeci s oštećenjem sluha i poremećajima izgovora. Već dvije godine provodi se projekt medijske poruke – u kojim se predavanjima za stručno osoblje iz odgojno obrazovnih instituta nastoji približiti ulogu i odgovornost medija i njihova utjecaja na socijalizaciju i zdravo odrastanje.

15. Predavanja uključuju i roditelje kako bi se što bolje snašli u zahtjevnoj ulozi medijskih odgojitelja. Radi prikupljanja relevantnih podataka Civitas je u sklopu projekta otvorio i telefonsku savjetodavnu liniju kojom se prikupljeni podaci iz kojih je vidljivo kako djeca i mladi doživljavaju pojedine medijske reprezentacije, što ih u njima smeta, što ih raduje, čega se boje, s čime se poistovjećuju. Veliki dio programa koji provodi ova udruga ostvaruje se uz potporu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a u Civitasove programe medijskog odgoja uključeni su novinari, logopedi, defektolozi, psiholozi, fonetičari i pedagozi. Zagrebački centar za kulturu i film August Cesarac organizira za djecu radionice Zvukopis. Riječ je o projektu ciklusa dječjih radionica radi uvođenja djece u svijet zvučnih kreacija. Osim osnovne edukativne namjere i autorskoga rada, cilj se temelji na pokušaju da djeca shvate zvuk i kao vizualni medij, to jest kao pokretač stvaranja individualnih apstraktnih slika, a ne samo kao izvor reklama, informacija i glazbe. Napretkom tehnologije, primjena opreme za snimanje znatno je pojednostavljena, što djeci omogućava da postanu aktivni sudionici i autori radiofonijskog djela.

16. Potrebno je prepoznati različite forme medija i naučiti postavljati prava pitanja o onome što gledamo, slušamo ili čitamo. Većina odraslih zna razlikovati pjesmu od proze, ali mnogi ne znaju razliku između dnevnih novina i reklamnih tabloida u supermarketima. Već se i malu djecu može učiti o medijima kroz igru, primjerice igrom: «uoči reklamu» ili tako da im se nakratko isključi zvuk pri gledanju crtića čime ih možemo naučiti osnovnim značajkama pojedinih medija i tome da su oni sastavljeni od više komponenti.

17. Uvjet za kvalitetnu nastavu je znanje analize medijskog teksta i vizualne strukture medija jer se medijski tekstovi ne smiju interpretirati na isti način kao i literarni ili likovni.
Medijsku pismenost valja poticati i razvijati u više interdisciplinarno povezanih modela, među kojima je vizualna pismenost specifičnost i temeljna sastavnica i dio medija vizualnih komunikacija.

Leave a comment

Please login to leave a comment.