Projekt: Sreća
Kada sam odlučila pisati ovaj esej, morala sam si postaviti, u duhu s temom, podnaslovima i pratećom igrom na sreću, nekoliko pitanja. Pitanja ću postaviti kao kostur cijele priče i u daljnjem tekstu pokušati dati odgovore na njih. Neka pitanja će ostati otvorena i na njih će ukupnost projekta "sreća", nadam se, dati indirektne odgovore… Nadam se da će esej potvrditi Hauserovu teoriju da se djelo razvija kroz interpretaciju i nakon što je stvoreno, buja preko granica koje mu je zadao njegov tvorac.
1.1 Prvi put?
Kao prvo, nametnulo se pitanje mogu li u tom gorkom iskustvu (pisati je meni teško) dati pravi smisao, te može li mi to iskustvo, premda se činilo da će me progutati, omogućiti razvoj ´je li to nedaća po mojoj mjeri koja iskušava moju slobodu ne gušeći je´ (Pascal Bruckner, Neprestana ushićenost, DHK, Zagreb, 2001.) Te koliko bi me stajala mogućnost poraza, a koliko i kakva sreća me očekuje uspijem li… Dakle, u pisanju nisam neustrašivi profesionalac, ali se mogu postaviti kao ''junak''' koji voli neizvjesnost borbe (evo prve trunčice hazarderstva!).
1.2 Umjetnost?
Naravno, priroda (umjetničkog) projekta "sreća", smisao i duh teme odredit će se spram svih ovih pitanja i nedoumica, koje na svjesnoj ili podsvjesnoj razini prate (skoro) svaki kreativni čin i djelovanje, postavim parafrazirajući formu investicije i profita. Pokušat ćemo otkriti može li dobročinstvo kao investicija voditi i materijalnom profitu i može li i kako i kada individualna sreća i osobni profit biti društveno korisni. Dotičući srodne teme zapravo pokušavam pronaći analogije funkcioniranja svijeta umjetnosti sa svijetom tržišnih investicija te shvatiti pojavu dehumanizacije suvremene umjetnosti kao posljedicu dehumanizacije društva.
1.3 Forma?
Ako je vjerovati nekim analitičarima sreće, sve naše aktivnosti oblikovale su se prema prapovijesnim obrascima lova, a analogija je posve jadna: planiranje i strategija, taktika i opasnost, fizički napor i ozljeda, grupna suradnja, nišanjenje i postizanje cilja. Upravo nedostatkom tih poticajnih aktivnosti (prvo u agrarnoj revoluciji) a slijedom ustoličenja pokretne trake kao tehničkog izuma za povećanje efikasnosti proizvodnje u industrijskoj revoluciji, može objasniti čovjekovo otuđenje od rada i početak modernog robovanja – rutinizirani timski rad.
Upravo zbog ključne uloge pokretne trake i dalje u tekstu spominjane globalne snage reklame, tekst će biti tiskan na pokretnoj traci reklamnog panoa i tako izložen kao roba/reklama za robu u izlogu (galerije). Zbog ukupne situacije koju ovdje problematiziram i uvijek istih (materijalnih) teškoća pri realizaciji umjetničkih djela, ovaj uradak će biti realiziran zahvaljujući sponzorstvu poznate hrvatske tvrtke za oglašavanje i reklamiranje.
1.4 Tržište?
Prigrlivši analogiju lova, izgubili smo potrebu da se još jednom nemilosrdno ogoli i secira kreativne procese, ali možemo se pozabaviti problemom plasiranja i funkcioniranja umjetnosti u javnosti, njenoj ovisnosti o donacijama i plasiranja na takozvano "tržište umjetnina" te tim slijedom pronaći vrlo mnogo sličnosti s funkcioniranjem investicijskih ulaganja temeljenih na materijalnom profitu, a nove strategije kojima muzeji pokušavaju opstati na tržištu zvanom biti tražen i privlačan, u mnogome će nas podsjetiti na strategije društvene odgovornosti kapitala* koje su istom tom logikom prisiljene provoditi korporacije. Obje institucije primorane su svoje prave interese prikrivati društveno angažiranim osmijehom. Formiranje i funkcioniranje tržišnog karaktera postaje modus djelovanja zbog preživljavanja i u onim institucijama i segmentima društva koji prvotno nisu bili vezani za termin profitabilnosti.
1.5 Tržišni karakter?
Da je europska povijest nastavila srednjovjekovni ideal u kojem su veliki mislioci naučavali u duhu visoke renesanse, da je "rad bio izvor dostojanstva, a ne uniženja, da nitko nije služio neko cilju neovisno o njegovoj dobrobiti te da je pravednost određivala nadnice i cijene, da se polako i evolucijski razvijao duh znanstvene spoznaje i individualizma, danas bismo mogli biti sretni". (djelomični navodi Fredericka B. Artza) "ali um se izrodio uz manipulativnu inteligenciju, a individualizam u sebičnost." (Erich From: Imati ili biti, Naprijed, Zagreb, 1986.)
Autoritativno – opsesivno – zgrtalački karakter koji se počeo razvijati u 16.st. i nastavio biti dominantna karakterna struktura do kraja 19.st., zamijenjen je tržišnim karakterom. On se, naime, zasniva na doživljavanju svijeta i samog sebe kao robe, tj. "razmjenske vrijednosti" a ne kao "upotrebne" (prema Frommu to je osjećaj vlastite vrijednosti koji je proporcionalan vlastitim sposobnostima, umijeću i opremljenosti za obavljanje zadanog zadatka, a "razmjenske vrijednosti" su kada naša "uporabna vrijednost" nije dovoljna sama po sebi) i poput svake robe zahtijeva poželjna "pakiranja".
Biološki gledano, čovjek je prvi put na evolucijskoj ljestvici dosegao maksimum razvitka mozga – racionalnog, a minimum instiktivnog – inuitivnog i nagonskog. Novoj je ljudskoj vrsti, da bi preživjela, trebala nova struktura mape prirodnog i društvenog svijeta, novi okvir orijentacije i novi predmet obožavanja. Taj novi čovjek je spreman istinsku religiju zamijeniti pukom ideologijom, a svoje obožavanje svjetovnih ciljeva kao što su novac, moć ili uspjeh predstaviti samo kao svoju brigu za praktično i korisno. "Pitanje je hoće li ta nova religija/ideologija unaprijediti ljudski razvitak, razotkriti specifične ljudske snage ili biti ona koja paralizira ljudske potencijale i njegov rast" (pitao se gospodin Fromm prije 30 godina, a mi sada, čini se, znamo odgovor) jer "u modusu imanja vjera je otpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili."
Kako, gdje i što bi naš otuđeni čovjek mogao potražiti kao nove izvore za sreću? Gubljenje poticajne aktivnosti, osjećaja autentičnosti, osjećaja identiteta... Za modernog čovjeka znači gubljenje osjećaja i dubljih veza, povezanosti (s prirodom, radom, ljudima, bogom...) što ga navodi na pretežno cerebralne reakcije prema svijetu: ..."Cijeđenje općih zakona iz ogromne gomile činjenica..." (iz autobiografije Charlesa Darwina, navedeno prema E. F. Scumacheru). Moderni čovjek pribjegava deemotivizaciji, racionalizaciji i kalkulaciji kako bi izbjegao bol i patnju otuđenja te supstituciju nalazi u svijetu zaborava i zabave što će dovesti do procvata nove industrije: industrije zabave!
1.6 Profit?
Kao prvo, pokušajmo sagledati mogućnosti duhovnog profita: "I sam pojam dobitak⁄profit prestaje značiti dobitak za dušu, kao što je bio u bibliji, a kasnije čak i u spinoze počinje označavati materijalni, novčani dobitak." (Fromm) u tom smislu mogu biti sretna što je moj projekt uvršten na festival, mogu osjećati sreću i zadovoljstvo što sam zbog priprema za projekt pročitala nekoliko uistinu vrijednih knjiga, mogu biti sretna zbog mogućnosti da radim na svom usavršavanju ("Sreća je isto toliko vezana za neposredno uživanje, koliko i za nadu u projekt koji bi mogao otkriti nove izvore radosti, nove ideale." (Pascal.Brucner.)... Nadati se mogu dobrom rezultatu, biti sretna u budućnosti, ali još ću više profitirati budem li sretna u sadašnjosti, sada dok čitam i pišem (transcedentiranje vremena obilježje je svakog kreativnog procesa).
Prema nekim definicijama sreće (uglavnom prema Desmondu Morrisu), zahvaljujući projektu, mogu biti lovac sa smiješnim šeširom u nekoliko područja i uživati u:
- "kompetitivnoj sreći" koju donosi neko užitak u pobjeđivanju,
- "suradničkoj sreći" utemeljenoj na potrebi i brizi da prežive i drugi,
- "opasnoj sreći" ponašajući se kao nepopravljivi kockar,
- "selektivnoj sreći" ako povremeno isključujem veliki teret spoznaje i aspekte svog svakodnevnog života,
- "sreći u spokoju" isključivši pohlepu,
- "negativnoj sreći" vidjevši nesreću u sreći ako, na primjer, osvojim automobil na lutriji, a moram ga podijeliti,
- "kemijskoj sreći" popivši pivo iz cijele ambalaže zbog nagradne igre,
- "sreći u zdravlju" jer znanstveno je dokazno da sretne emocije uzrokuje biokemijske promjene u našem tijelu i mogu simulirati naš imunološki sustav da bolje radi,
- "sreći u fantaziji" zamišljajući slavu i bogatstvo koje mi projekt može priskrbiti i na kraju,
- "komičnoj sreći" jer ovako razigrane verzije ozbiljnijih aktivnosti postaju važan izvor infatilne sreće!
Materijalni profit mogu ostvariti posreći li mi se da u pratećem dijelu projekta, koji uključuje svakodnevno igranje igara na sreću, osvojim nagrade, a naročito ako osvojim nagradu stručnog žirija festivala od 7.000,00kn. Istog trena, obećavši već unaprijed, da ću nagrade podijeliti, mogu sve pretvoriti u duhovni dobitak i za sebe i one koji u podjeli sudjeluju.
Tako pak mogu svoj ukupni profit samo udvostručiti ako je za vjerovati novim teorijama reprociteta, koje tvrde da što više dajemo, više i primamo. Taj zakon privlačnosti, iako ima svoje korijene u duhovnom, koristi svoju strategiju u svijetu materijalnog: dovoljno je za nešto misliti, usmjeriti energiju misli na neki materijalistički cilj i svemir će nam uzvratiti.
1.7 Sreća?
Usprkos nedefiniranosti sreće ili možda upravo zato nastaju brojne definicije i klasifikacije sreće. Mogli bismo ih ovdje nabrajati u nedogled, ali citirajmo samo diderota jer on kaže da "teorije o sreći uvijek govore samo o svojim tvorcima".
Najviše teorija o sreći gomilalo se oko dva temeljna načina postojanja: duhovnog i materijalnog te odnosima i mogućnostima transcendetiranja ta dva stanja kroz ljudsku povijest i društvene kontekste. Težnju za sreću (prema Pascal Bruckneru) prate tri paradoksa:
- Plaši nas njena neodređenost
- Plaši nas njena prolaznost/nestalnost
- Isključivanje boli i patnje.
Kroz društvene mijene i životne uvijete, ljudi se pokušavaju postaviti naspram tih paradoksa, svako društveno – povijesno razdoblje nosi svoje filozofije i imperativne sreće. Neki od autora trakta o sreći potražit će svoje definicije istražujući biološku prirodu čovjeka i društvene kontekste kroz radikalno – humanističku psihoanalizu, neki će svoju teoriju temeljiti na temeljnim nagonima samoodržanja i preživljavanja, odnosno na pradavnim lovačkim obrascima kroz evoluciju, neki u odnosu na boga, a naposljetku, naspram njih, sve aktivnosti i ciljeve modernog čovjeka proglasiti simboličkim i otuđenim.
1.8 Materijalno i duhovno / imati ili biti / sreća?
Ljudi starog doba su bili zaokupljeni spasom svoje duše, a zatim nakon društvenog prevrata francuskom revolucijom, postaju zaokupljeni vlastitom srećom. Užici su nekad bili neizmjerno zlo pohote, a čovjek je neprestano morao ustrajati na moralnom iskupljenju. To neprestano ponavljanje, rad na sebi, u modernom konzumerističkom društvu poprima trivijalne oblike: pripreme za sunčanje ili mršavljanje prije godišnjeg odmora, nabava prikladne odjeće i odabiranje, najpoželjnije destinacije. Sve su to akcije koje proizlaze iz straha da nećemo zadržati svoje mjesto u tom savršenom natjecateljskom svijetu. Tako se usklađivanje života s industrijski proizvedenom srećom pretvara u bolest stoljeća: biti poput robe; privlačan i tražen i formira novi fenomen društvenog karaktera koji je Fromm nazvao tržišnim karakterom.
Svijet je bogat obećanjima, ali obećanje ovozemaljskog raja svjedoči o povlačenju boga i pobjedi materijalnog nad duhovnim. Čovjek uzima nebitak za bitak i pretvara se u bijednog roba zemaljskih dobara. Postajemo robe – vlasnici i vlasništvo – robe, a taj će novi oblik, poput ove igre riječi što mi se nametnula, utjecati čak i na promjene u jeziku i govoru te dovesti do čudnih idiomatskih promjena. Mnoge su riječi poput profit i interes, izvorno dvosmislene, jezik je sačuvao samo u negativnom obliku, što je karakteristično za promjenu duha društva koju ovdje promatramo. Fromm nam skreće pozornost na Du Maraisa (Les veritables principes de la gramaire, 1796.) Koji je zapazio promjenu zamjenjivanja glagola imenicima: "karakteristična oznaka za aktivnost, proces je glagol: na primjer ja sam, ja volim, ja želim, ja mrzim itd" ipak je sve češći slučaj da se aktivnost izražava terminima imanja, tj. imenica se upotrebljava umjesto glagola. Ali izražavanje neke aktivnosti pomoću glagola imati vezanog uz imenicu, predstavlja pogrešnu uporabu jezika jer proces aktivnosti ne možemo posjedovati. Možemo ih samo doživjeti."
Sreća postaje stvar izvan osjećanja, postaje nešto što moramo imati da bi mogli biti sretni, postaje posjed. Čovjek je prestao biti aktivna osoba koja osjeća, a umjesto toga postao je otuđeni poklonik idolu (sreće, moći, robe, interesa, profita, uspješnosti, traženosti, pobjede, znanja, navike, informacije, seksa, ...).
Napokon, pojavom suvremenog trenda globalizacije iščezavaju i posljednji individualni pojmovi i osjećaji sreće. Globalna industrija marketinga, utemeljena na konfekcijskoj informaciji i reklami hipnotičkog utjecaja i industrija svijeta zabave utemeljenog na umjetnoj razonodi, nametnule su svima (opet!) Iste konformističke ideje o sreći. Novi imperativ sreće će u povratnoj sprezi s prvotnim otuđenjem voditi šupljoj općenitosti i postati nova kolektivna droga.
1.9 Umjetnost kao modus bitka? Dobročinstvo i društvena odgovornost?
Umjetnost je, prije svega, duhovno i kreativno iskustvo. Umjetnost je medij za istraživanje duhovnosti i kreativnosti, a ne proizvodnja predmeta za estetsku kontemplaciju ili tržišnu manipulaciju.
"Djelo, predmet, stvar ili tako nešto javlja se kao nusprodukt kreativnog procesa kojemu nije i ne mora biti krajnji cilj – produkt u obliku nekog umjetničkog djela" (Želimir Koščević o fluxusu u Konturi, br. 70, 2002.) Kao neprestani, djelatni proces samostvaranja i samoostvarivanja ona pripada stanju unutrašnje produktivne djelatnosti, a uvjet za svaku istinsku djelatnost je prekid s modusom posjedovanja.
U borbi da se othrva sveopćoj banalizaciji, umjetnost kao sredstvo izražavanja, komunikacije i posredovanja svijesti teži stvaranju katarzičnih, terapeutskih i prosvjetiteljskih učinaka. Reflektirajući se na društveno okruženje ona teži povratnoj refleksiji u duhovnom, a ne materijalnom te iz toga proistječe njeno dobročinstvo i duhovna društvena odgovornost. Kao svaka duhovna vrijednost podložna je pritiscima, preispitivanju i podlijeganju društvenim formama, a njena snaga, sloboda i moć potječu upravo iz snage odricanja od materijalnog i nesebičnog dijeljenja.
1.1o Težnja umjetnosti / korporacije / muzeji?
Već smo spomenuli da je tržišni karakter dominantna, suvremena društvena karakterna struktura što znači da taj fenomen nije vezan samo za investicijsko i financijsko tržište, već da prožima i institucije koje na prvi pogled nisu profitabilno orijentirane i određuje karakter njihovih uposlenika, odnosno većih struktura. Po uzoru na njih ustrojit će se kao birokratske organizacije na čijem čelu vladaju nedodirljivi moćnici.
Kao umjetnika, u tom smislu me prvenstveno zanima utjecaj na instituciju muzeja i to u situaciji kada industrijska ekspanzija jenjava, a nova revolucija – informatička revolucija, traži ustoličenje novih društvenih vrijednosti: informiranje zamjenjuje proizvodnju, ali potraga za profitom ubrzo sve svodi na profitiranje proizvodnjom informacija. Javlja se glad za informacijom, a nova roba postaje potrošnja svijesti. "Muzeji, kao ustanove u kojima se posreduje određeno iskustvo, odnosno znanje, tako postaju poželjna mjesta u koja treba ulagati i koja treba posjećivati." (Nada Beroš, Muzej između elitnog geta i socijalne ustanove, 1. Skup muzejskih pedagoga hrvatske, Pula, 2001.)
Novi muzej tako postaje razapet između dviju funkcija: prve (i primarne) da prenosi znanje i iskustva, komunicira i osigurava i čuva identitet, i druge: da bi obavljao prvu, mora se prilagoditi dominantnom društvenom karakteru, dakle, razapet je upravo između duhovnog i materijalnog, odnosno duhovnosti i zadovoljavanja potrošačkih potreba.
Muzej je kulturna institucija čiji program i djelovanje danas često ovise o donacijama korporacija, kroz njihovu strategiju društvene odgovornosti kapitala. No, njihova povezanost u tom segmentu ne završava, već naprotiv, upravo se razbuktava i postaje neka vrsta simbioze. Ako vam se neki od ovih primjera učine nategnutima i nesklonima muzejima, to je stoga što iz svoje pozicije umjetnika prema kulturnoj instituciji imam vrlo sličan otuđen status pozicije radnika prema korporaciji. Ukoliko suvremeni umjetnik želi svoju umjetnost posredovati kroz legalne kulturne institucije, od početne faze aplikacija za potporu na natječajima državnih kulturnih institucija do natječaja korporacija koje one provode strategijom društvene odgovornosti kapitala, faze realizacije u instituciji muzeja ili galerija te završne faze u instituciji likovnih kritičara i novinara, on se mora suočiti i, naposljetku, posvetiti prema činjenici da će svaki njegov suradnik regrutiran iz spomenutih institucija za svoje sudjelovanje/rad u projektu umjetnika, osim njega samog – umjetnika, biti plaćen. Stoga, kako bi izbjegao paradoks po kojem, svojim radom ne može ostvariti materijalnu egzistenciju, suvremeni umjetnik mora ustrajati na duhovnoj poziciji šamana odnosno besplatnog suvremenog društvenog terapeuta te djelovati s pozicije duhovnog dobitka. ("Događa se u životu da ono što nas pogađa, ono čime nas udaraju, čudom za nas postane izbavljanje." L. Carroll). Dok neke korporacije, strategije društvene odgovornosti kapitala, dio proizvodnih pogona pretvaraju u galerije, muzeji dio svojih izložbenih hala pretvaraju u prostore za promoviranje korporacijskih proizvoda, a uvježbani timovi dizajnera i aranžera u trenutku ih mogu pretvoriti u reprezentativne prostore za poslovne domjenke i ugodna poslovna druženja.
Već nekoliko puta spomenuli smo da sve postaje roba na tržištu: živa bića, umjetnost..., pa tako to postaje i odnos muzej – umjetnik / umjetnost – publika. Princip vrednovanja isti je svakom tržištu.
Kako bi osigurao dodatne (rekordne) prihode i unaprijedio stečenim sredstvima svoju primarnu djelatnost, muzej će kalkulirati i povremeno promovirati deemocionalizirane i dehumanizirane umjetničke projekte kako bi bio u skladu sa svojim dehumaniziranom publikom i osigurao si izniman posjet = profit (J. Ortega je o dehumanizaciji suvremene umjetnosti pisao u knjizi "Dehumanisation of art", 1968).
Muzej, također, može prisvojiti još neke od strategija društvene odgovornosti kapitala i postaviti se kao institucija koja, osim duhovno, može i materijalno pridonositi kvaliteti življenja i društvenog razvoja sredine u kojoj djeluje. Poznat je primjer glasgowskih muzeja koji su, zahvaljujući mudroj kulturnoj politici gospodarski ojačali grad te smanjili siromaštvo i nezaposlenost lokalnog stanovništva te ga pretvorili u kulturno – turističku atrakciju.
Bit će traženi i nađeni brojni novi modeli identifikacije s umjetnošću u modusu posjedovanja: muzejski restorani osigurat će umornom namjerniku / kulturnom hodočasniku okrepu kao simbolički čin identifikacije s umjetnošću kroz inkorporaciju, a muzejski dućani omogućiti kupovinu razglednica, reprodukcija i knjiga, kad već ne može kupiti umjetnost samu...
1.11 Tehnički napredak / kriza identiteta?
Već smo spomenuli agrarnu i industrijsku revoluciju kao ključne točke otuđenja čovjeka od svoga rada. Instaliranjem pokretne trake u industrijske pogone, radi povećanja efikasnosti proizvodnje, stolari postaju tokari, a krojačice tek bijedne prišivačice gumba. Čovjek se više ne može identificirati sa svojim radom, a ni s produktom rada jer on je depersonaliziran i sada služi samo za povećanje profita poslodavca. "Kriza identiteta modernog društva je zapravo proizvod činjenice da su članovi društva postali bezsebstveni instrumenti, čiji identitet počiva na njihovom sudjelovanju u korporacijama ili drugim gigantskim birokratskim organizacijama (kao što društveni identitet suvremene umjetnosti konstituira u instituciji muzeja)." Gubitak identiteta nadoknadit će se novom proporcijom profesionalnih i ljudskih osobina, naravno, u skladu s tržišnim karakterom i ovisi o području u kojem bi neka osoba htjela raditi: da bi pojedinac uspio, mora posjedovati određenu vrstu osobnosti – podobnog ''pakiranja''. Da bi pobijedio u natjecanju s mnogo drugih, mora ponuditi posebnu vrstu određene osobnosti (od političke podobnosti do obiteljskog backgrounda). Čovjek se istovremeno osjeća i kao prodavač i kao roba koju prodaje. Umijeće opremljenosti za obavljanje zadanog zadatka nisu dovoljni: zna se kako u kakvom ''pakiranju'' dolazi sekretarica, a u kakvom umjetnica.
Pogledavši nedavno jednu reklamu na televiziji u kojoj jedna tvrtka reklamira svoje proizvode izložene kao artefakte u jednom elitnom zagrebačkom muzeju, a koje s grabežljivim divljenjem i vidljivom željom sa posjedovanjem razgledavaju posjetitelji u poslovnim odjelima i kostimića, učinilo mi se da simbioza korporacija i muzeja / umjetnosti proizlazi upravo iz / zbog njihove krize identiteta. Jedni smještaju svoje proizvode u uzvišeno ozračje umjetnosti i kulture u želji da svojim proizvodima (zbog povećanje profita) dodaju novu auru – auru umjetnosti i kulture, a drugi (umjetnost i kultura / muzej) im ustupaju taj prostor i auru u želji da u tom kontekstu i sami zadobiju djelić aure prvog: uspješnosti, poželjnosti, traženosti i profitabilnosti. Razrješenje stare društveno – povijesne traume nastale zbog činjenice da u umjetnosti i kulturi nikad nije bilo profita, a ni kulture i umjetnosti u biznisu i profitu, čini se, doživljava svoj klimaks...? Boris Groys je, čak, ustvrdio da je razvoj umjetnosti jedina mogućnost da se kapitalizam spasi iz krize, a tržište umjetnina proglasio avangardom moderne privrede!
1.12 Zaključak?
Napokon, ne završimo u razočaranju; još uvijek nam ostaje uzvišena, groteskna nada prema kojoj umjetnost ostaje najbolje sredstvo za promjenu društva, ali i prkošenja svim duhovnim i materijalističkim zagonetkama života."... "Umjesto neprestanog tužakanja trebali bi se poigravati sa sistemom i društvenim kodom; pritom reevaluirajući vlastitu umjetnost." (Groys, u razgovoru za magazin "Die Zeit")
Ispitujući evoluciju pojma sreće kroz ljudski bitak, otkrivamo da ekonomska nužnost mijenja čovjeka, ali i da način traganja za srećom kroz neprestani konzumerizam u potrošačkom društvu ne proizvodi blagostanje. "Eudaimonium – blagostanje, ne čine užici, već aktivnosti u skladu s vrlinom" (Nikomahova etika). Upravljanje predmetima samo je prolazni trenutak u procesu života. Sve što imam, posjedujem, počiva na iluziji o nerazorivoj supstanciji materijalnog. Moje vlasništvo ne tvori ni mene ni moj identitet. Naprotiv, moj identitet počiva na autentičnom sebstvu i produktivnoj refleksiji sa svijetom oko sebe, baš kao što autentični "identitet suvremene umjetnosti počiva na njenoj sposobnosti refleksije naspram beskonačnog niza slika" (Groys, pretpostavljam da misli i na povijest umjetnosti i niz suvremenih anonimnih vizualnih informacija).
Antagonizmu i materijalističkoj ideji da što više imam to više jesam suprotstavimo humanizam i ideju da što više imam to više mogu podijeliti, a duhovni dobitak proizašao iz te geste, najvećom nagradom.
*društvena odgovornost kapitala prema Joel Bakanu u razgovoru za časopis Zarez:
Korporacije su vodeće svjetske gospodarske institucije koje krajem 19.st. zadobivaju golemu društvenu i političku moć. Široko javno mnijenje o korporacijama u to doba bilo je zasnovano na uvjerenju da su korporacije hladne, izrabljujuće institucije gladne moći što je s razvijanjem aktivizma radničkog pokreta, stvorilo političke zahtjeve za promjenom i regulacijom. Stvaranje i provođenje strategija društvene odgovornosti kapitala bio je odgovor na to javno nezadovoljstvo. Korporacije su se počele predstavljati u humanističkim terminima, kao institucije koje se brinu o dobrobiti radnika i zajednica. Reklamirale su se kao da su željne zadovoljiti interese brojnih članova društva, a ne samo svojih dioničara te razvile brojne programe socijalne skrbi i kulturne potpore kako bi pokazale da im je stalo. Međutim, to je bila, a i sada je, licemjerna strategija za vlastito očuvanje, vođena interesom za profitom i željom da se stekne kompetitivna prednost kod kupca. Tako se, prema Friedmanu, svi ti visoki ideali svode na "licemjerno uređivanje izloga".