Moja školska priča
Osvrt učiteljice cjelodnevnog boravka
Zovem se Tatjana i ovo je moja školska priča!
Kao i gotovo svakom djetetu, još od malena, uzor mi je bila učiteljica! Sjećam je se kao danas... prekrasna žena, uvijek dotjerana, našminkana, s lijepo oblikovanim crvenim noktima. Ona je bila naš zakon. Zakon našeg razreda.
Odrasla sam u manjoj seoskoj sredini, no škola i razredi bili su brojni. Tada nisam ni shvaćala koliko joj je naporno i teško vladati s četrdesetero djece upisane u 1.a razred. No, bila su to vremena drugačija od današnjeg. Učitelja se poštivalo i nisi mu se suprotstavljao. Dapače, tko bi od sramote došao doma s crvenim zapisom u informativci?
Negdje u periodu drugog, trećeg razreda, znala sam da ću i ja jednog dana biti kao moja učiteljica, jer vrijedilo ju je imati za uzor. Tijekom godina gubila sam se u mlađahnim idejama što bih ja mogla biti pa su tako iznjedrila klasična zanimanja: od stomatologa, preko geografa do sociologa. E sad, problem je bio što je odabir mojih budućih zanimanja značio odlazak u Zagreb. Svaka čast svima koji odu u Zagreb, ali odvojiti se od svojih roditelja i plavog mora nije dolazilo u obzir. I tako sam, razmišljajući jednog dana, sjetila se one svoje zaljubljenosti u učiteljsko zvanje. Upisala sam Učiteljski fakultet, naravno, ne znajući što me čeka i gdje. Nakon pet godina fakulteta i odličnog uspjeha tijekom godina te raznih priznanja i nagrada, stekla sam diplomu Magistar primarnog obrazovanja. To je bila sreća. Suze u očima, osmjeh na licu i želja da krenem u obrazovni sustav.
Moj jednogodišnji staž protekao je u cjelodnevnom boravku jedne riječke škole, s divnim učiteljicama koje su mi pokazale da je učiteljski poziv čast i da bez obzira koliko godina radiš i koliko ti je teško, ta strast koju imaš pokreće te iz dana u dan i svaki taj dan je drugačiji i na svoj način poseban. Kako se primicao kraj staža, polagano sam padala u depresiju. Gdje li ću uopće u današnje vrijeme naći nekakav stalni posao i početi raditi onako zapravo? Svakakve ideje padale su mi na pamet, a čak sam kroz suze govorila svojim roditeljima da ću ići konobariti. Ne znam je li netko gore posložio kockice, ali otvorilo se radno mjesto u jednoj velikoj riječkoj školi i ja sam otišla na razgovor. Moja iskrenost, veselost i kompetentnost, ali i sav onaj trud koji sam godinama pokazivala, urodio je plodom. Dobila sam posao kao učiteljica u produženom boravku. STOP!!! Produženi boravak??? Što je to? Dobro, mislila sam, nije to toliko različito od razreda. I moji dani u PB-u tada počinju. Dolazim u prostoriju u kojoj su zajedno dvije velike grupe od po tridesetak djece, druga smjena ima isto toliko, pišemo zadaće, dajem im ručak, odlazimo van, dijelim marende... aaaaaaa... Što je ovo, mislila sam?! Buka, galama, žamor, ručak? Ručak? Ja hranim djecu i pišem s njima zadaće, a završila sam pet godina fakulteta! Ne, ja to nisam htjela! Gdje je razred, gdje je gradivo, učenje slova, brojeva, priroda, proljeće... ručak i zadaća! Brzo sam se uhodala u taj način rada jer, ruku na srce, za dati tanjur i staviti viljušku u njega, ne treba ti previše znanja, a za pregledati zadaću i prekrižiti pogrešno slovo ili riječ, ne treba ti neka određena kompetencija. Mogu priznati da sam prve dvije godine na neki način bila duboko u sebi ljuta na svoj posao i mislila da možda negdje postoji nešto bolje. No, nisam baš tip od nekih promjena ili naglih turbulentnih odstupanja od "normalnog" pa nisam okolo tražila niti se previše raspitivala. Odlučila sam tu ostati. I raditi. Dani su prolazili, svašta sam doživjela, proživjela i puno toga naučila.
Kako mi je danas? Divno. Imam najdivniju kolegicu na svijetu s kojom jako lijepo radim i još se ljepše dogovaram. Imamo grupu od sedamdesetak učenika i sve su to naša djeca. Nema dijeljenja na moje i tvoje, naša su. S njima se smijemo, s njima plačemo, tješimo ih, njegujemo, zatvaramo im rane, grlimo ih. S njima rastemo, razgovaramo, rješavamo, nekad se i deremo jer, eto, vremena su drugačija pa se možda neke stvari lagano otimaju kontroli u samom odgoju. Mogu reći da neku djecu i doslovce preodgajamo. Provodimo s njima 6 sunčanih sati i puno više nego u samom razredom odjelu s njima razgovaramo... o svemu... od ljubavi, prijateljstva, znanja, poštivanja različitosti, uvažavanja, brige. Imamo heterogenu skupinu od 1. do 4. razreda i srce vam zatitra kada vidite da onaj veliki pomaže malom. Srce vam zatitra kada vas poljube ili daju napisan sastavak kako ste vi najbolja učiteljica i kako vas najviše vole. Nasmiju vas do suza svojim humorom i šarmom kada nešto zgriješe. Naljute vas, ali sutra zaboravite na to... zašto? Jer volite svoj posao i koliko god se nekad teško dignuti i „njurgate" jer morate u školu, ustvari vi u toj školi živite punim plućima. Što se tiče roditelja, ima divnih i onih koji su to malo manje, ali snalazimo se i pokušavamo riješiti stvari kako dolaze i kako se događaju.
Koja je poanta teksta? Možda mi se kosa digne na glavi kada od roditelja čujem teta iz produženog, možda ne dobijem skupe poklone na kraju školske godine, odnosne nikakve osim čokolade od pojedinih divnih roditelja, možda ih ne učim 2+2 i slova kako bi napisali moje ime, možda dijelim ručak i pišem zadaće, ali ja sam ponosna učiteljica produženog boravka i trudim se vašem djetetu dati sve ono što nema, jer zbog roditeljskoj posla provede gotovo cijeli dan u školi. Možda sam se školovala za razred, a možda je moj način uočavanja bitnoga postignut upravo kroz rad u produženom boravku. I, iako nas svi ne doživljavaju kao one prave učiteljice, mi to jesmo i sretne smo radi toga! Zato, dragi moji učitelji, prestanite prema produženom boravku imati dozu ljutnje u sebi ili omalovažavati rad u njemu jer nije lako, ali je lijepo. Potražite njegove prednosti, potičite ih i osvješćujte najprije u samima sebi, a sve to rezultirat će vašim kvalitetnijim radom i većim zadovoljstvom učenika.