Dan učitelja po mjeri učenika i učitelja
Petak je kišan i tmuran. Nešto prije osam dolazim u školu i odmah primjećujem neobično miran i prazan hol. Zastanem, kružim pogledom i tada mi u oči upadne potpuni mrak kroz svjetlarnik iznad vrata moje učionice.
Aha, pomislim, sad će kad se približim opet svi skočiti pred mene i viknuti: Iznenađenje! To se bar jednom mjesečno dogodi u mom razredu.
Uđem u zbornicu, uzimam dnevnik, stavim naočale i uputim se na prstima do učionice: sad ću ja njima pokazati iznenađenje! Skrijem se iza vrata i naglo ih otvorim u očekivanju kako ću sad ugledati zbunjena lica kad skoče na prazna vrata. Kad ono... mir, ništa, ni muha, ni razočarani uzdah. Što je sad? Zamahnem dnevnikom na ulaz duboko pružajuči ruku u učionicu. Mašem, mašem... Opet ništa. E, pa sad više ne mogu izdržati. Znatiželja je porasla do maksimuma.
Zakoračim oprezno ali s osmijehom. Ništa se ne čuje. Stojim i privikavam se na tamu ne bih li barem koju siluetu negdje uhvatila. Nema nigdje nikoga. Uhvatim se trika: Vidim vas! Neuspješno! Pokušavam sluhom uhvatiti kakvo disanje... Nemoguće. Osmijeh se gasi. Nabiru se obrve. Zakoračim polako. Korak, dva... Moram biti hrabra. Tja, ipak sam ja učiteljica i jest danas petak ali nije trinaesti nego treći. U tom trenu gromoglasno se razlegne po učionici: Sretan Dan učitelja! Pali se svjetlo. Neki stoje pokraj, neki se tek izvlače ispod klupa. Lica vedra i zadovoljna ali puna išćekivanja ne miču pogleda s mene i ja zakoraknem naprijed, a oni hitro upute poglede prema ploči. Ona je pak, baš kao i njihova lica, puna veselja. Sva ispisana i iscrtana kredama u boji, a na sredini, na bijeloj podlozi kočoperi se veliko pernato ružičasto srce i na njega ovješen veliki papirnati grb oivčen svjetlucavim sitnim kružićima - naljepnicama s likom Hello Kitty, a u sredini ispisano poput pjesme.
Zapanjeno zastanem i polusvjesno izgovaram tiho: Ali, danas nije Dan učitelja!
- Znamo, ali je u nedjelju, a mi Vas nećemo vidjeti pa smo Vam odlučili danas čestitati.
Privlači me i dalje okićena ploča i ne skidajući pogled s nje prilazim joj kao mačak vrućoj kaši. Pored grba još jedan papir s tekstom, a iznad... Gle, velika ružičasta vrpca ispod koje se ljubičasti nekakav paketić.
- Što je ovo?
- Čokolada! opet oni uglas.
Sad se okrenem k stolu da odložim dnevnik i torbu, ali nema ni prazne površine na stolu. Umjesto da se zeleni ona se bijeli od pisama i poruka. Na jednoj stoji mandarina. I taman kad sam se počela sabirati opet sam izbačena iz takta. Ne znam što ću prije. Okrećem se k ploči, pa k stolu, glasovi pršte. - Pročitajte Dorinu pjesmu! Otvorite Mijin smotuljak! Rekli ste da volite mandarine. Ja sam Vam ju donijela. Ja sam Vam nešto nacrtao. Čitajte sva pisma na glas. Ne, dajte da svako pročita svoje na glas.
Ljudi moji, svaka čast demokraciji i građanskom odgoju ali ja moram odraditi s njima svoj program i nastavne jedinice koje su na redu. Pa opet, gle, ta lica, to veselje i trud. Misli mi rade sto na sat. Odlučijem: Dobro danas slavimo naš i vaš dan!
- Jeee! To! To!
- Ali dozvolite da moja znatiželja najprije pogleda ploču i ovaj grb. Počinjem čitati glasno, ali lomim se nakon drugog stiha. Tiše, pa opet glasnije čitam tu pjesmu i feštarski se leptirići motiviraju nakon zadnja dva stiha. Definitivno potvrđuju moju odluku da se odmaknem od predviđene nastavne jedinice.
Slijedi čitanje poruka i pisama ipak pojedinačno.
Nižu se riječi i izrazi kao: oprostite na mojim nestašlucima, znam da sam Vam više puta stao na žulj, znam da nisam uvijek bila iskrena, oprostite za upadanje u riječ, trudit ću se više još ovih par mjeseci zajedničkog rada, hvala Vam što ste me natjerali..., nek Vas čuva vaš Anđeo čuvar, želimo Vam dobre učenike u prvom razredu...
Nakon svake poruke zahvaljujem, a oni ju vraćaju meni u ruke i zapravo se svi divimo kako su samo uredno i pravopisno točno napisane.
I tada mi omakne: Da mi je samo znati kako ste se ovo sjetili? A oni brzopleto odgovore: Rekao nam je vjeroučitelj.
- Aha! Tako dakle ipak vam je netko trebao reći, kažem ja, a lica se objese i netko izgovori: Nismo Vam trebali reći. Sad smo sve pokvarili.
Brzo popravljam kvar; Učili smo priču o Vedranu i ponašanju prema odraslima. Znajte da ste pravilno i lijepo postupili. Na lijep ste način izrazili poštovanje i prema meni i prema vjeroučitelju poslušavši njegov prijedlog i dali ste si puno truda. Jako ste me iznenadili i ja sam zbilja sretna što ste moji učenici. Vaši su radovi pravo zadovoljstvo i zato ćemo se sad počastiti.
Ali kad sam htjela otvoriti čokoladu nisu mi dozvolili i željeli su da se ja zasladim, a u Mijinom je smotuljku bila sakrivena lizalica i pogled koji mi je Mija uputila govorio je mojim riječima: No, nije zdravo, ali danas je fešta pa se smije jesti i takvo što.
Zatim su jedan po jedan dolazili do mene i skidali sa svojih ruku narukvice pletene od gumica u boji i stavljali mi na ruku.
Kad sam stigla kući nakon nastave svi su me čudno gledali pitajući se što je meni došlo da sam se tako nakitila. Samo sam se nasmješila otjmeno jer sam se doista osjećala kao kraljica. Cijeli sam dan prekidala razgovor u kući sjećanjem na događaje iz škole. Na kraju su me pitali zašto nisam slikala. Da, i to sam htjela ali nisam imala čime pa sam se zato toliko raspričala.
Ah, kako je lijepo biti učiteljica i to učiteljica četvrtog razreda i ubirati slatke plodove dugogodišnjeg rada. A pjesma Dore Togonal nek nam svima prenese taj osjećaj:
Učiteljicu Maju srce vodi
kao da je u raju.
Već nas četiri godine uči,
a ponekad se s nama muči.
Kad smo u kazni
duša nam se isprazni
al´ učiteljica ju popuni,
pa počne pričat´
o rijeci Uni.
Rugati se ne da,
a zadaću gleda.
Ona nas uči kako
da po kolniku
idemo ravno kući.
Ne znam što reći,
jer zaista uživam
u razrednoj sreći.
- Dora Togonal, 4. m