Munjevite ribe
Konstrukcijski odjel prirode dosta je dobro radio te je za naš planet stvorio milijune živih bića s brojnim korisnim izumima. Primjerice, Europljanima je od prvog upoznavanja s elektricitetom do njegove primjene u tehnici bilo potrebno skoro dvije i pol tisuće godina.
No, liječnici antike ipak su ga često koristili u terapijama, na temelju izuma koje je „patentirala“ priroda, mada i nisu znali o čemu je riječ. Mnogi poznati liječnici staroga Rima, poput Klaudija Galena, liječili su ljude strujom. Koristili su se živim elektrocentralama ribljih stanovnika morskih dubina.
U Sredozemnom i drugim toplim morima žive prilično krupne ribe drhtuljke, tj. raže. Rimljanima je bio poznat neobičan način na koji one dolaze do hrane. Ne love plijen, niti ne skaču na njega iz zasjede, već plivaju spokojno i bez žurbe. Čim se u blizini ukaže kakva sitnija riba, rak ili oktopod, tom se nesretnom slučajnom prolazniku počinje grčiti cijelo tijelo i trenutak kasnije riba je mrtva. Drhtuljka uzima svoj plijen i bez žurbe ide dalje. Rimljani su zaključili da čudnovate ribe ispuštaju u vodu otrovnu materiju. „Otrov“ je kroz kožu djelovao i na čovjeka, ali nije bio smrtonosan. Osjećao se kao udar, a ruka se trzala. Rimljani su ga smatrali korisnim lijekom te su drhtuljke zbog njenog otrova lovili i držali u morskim ribnjacima. U njih su se povremeno uranjali i vjerovali su kako time pomažu vlastitom zdravlju. Blago njima! Danas znamo da su te grabljivice ustvari žive električne centrale, te da postoji velik broj „električnih“ riba od kojih su neke i puno puno opasnije od drhtuljki.