Živimo i radimo u XXI. st. kada se od učitelja očekuje inovativnost, poznavanje teorije, istraživanje prakse. Očekuje se da učitelji budu informatički pismeni. Poduzimaju se „veliki" koraci u informatičkom opismenjavanju učitelja, ali se zanemaruje ona najvažnija spoznaja: informatičko doba traži globalnu komunikaciju i dostupnost informacija posvuda. Škole i razredi trebali bi biti primjer informacijskog i informatičkog napretka našeg društva. Ovako, uz postojeću informatičku opremu u razredima, oni su ogledalo (ne)ulaganja u mlade naraštaje. Već i svako školsko računovodstvo i tajništvo ima moćna računala, printere, faxove, modeme, skenere... dok se računalo u razredu može rijetko pronaći. Ne zbog neinteresa učitelja za njih, već zbog materijalnih neulaganja u razredni ICT.
Očekuje se da mi, učitelji, odgajamo i obrazujemo mlade naraštaje osposobljene i spremne za život i rad u stalno promjenjivim uvjetima (nacionalni kurikulum). Kao očekivani ishod razvijenih kompetencija učenika trebala bi biti i razvijena njihova informatička pismenost. Negdje je na papiru zapisano da bi trebale biti osigurane i materijalne potrebe odgojno-obrazovnih ustanova. No, kako je stvarnost u školama diljem Hrvatske drugačija (od one poželjne i propisane), učiteljima na savjest i/ili kao izazov ostaje iznaći postupke i načine pribavljanja didaktičke opreme. I dalje nema minimalnog pedagoškog standarda o opremi učionica, iako se u Državnom pedagoškom standardu navode glavna mjerila za nabavu didaktičkog materijala: razvojna primjerenost, trajnost, lakoća uporabe, ergodidaktičnost, tehnološka suvremenost, prilagođenost učenicima s teškoćama u razvoju i privlačnost. Ali, i dalje nema odgovora na pitanje kako pribaviti bilo koji didaktički materijal ili pomagalo za nastavu. Nema niti zakonske odredbe o tome što je u postupku pribavljanja dozvoljeno, a što nije. Ministarstvo očito još uvijek nije prepoznalo važnost dolje navedenog projekata jer se učitelji moraju snalaziti na sve moguće načine da pribave navedena pomagala.
U vremenu restrikcija kada učiteljima u školi nije osigurano ni osnovno sredstvo za rad - kreda ili board flomaster, „previše" je od škola tražiti i očekivati bilo koje drugo nastavno pomagalo, ali i potrošni materijal, uključujući i tintu za pisač. Istovremeno se učitelja očekuje veća stručnost, uključenost u zbivanja i događanja od nacionalnog obrazovnog interesa, inovativnost, praćenje trendova... a sve bez pokrića.
Promjena tradicionalnih okvira spor je i težak proces, a nove je generacije učenika potrebno što brže pripremiti za novo doba. Svako je mijenjanje nastavne prakse u svrhu njezina unaprjeđenja poželjno. Obogaćivanje nastave suvremenim tehnologijama opravdano je pod uvjetom da se ta pomagala u nastavi koriste na svrhovit, pedagoško i didaktički opravdan način.
Dok je god tako moguće je u razred donijeti vlastitu web ili digitalnu video kameru i snimati audio i video zapise u razredu i na taj način poboljšati sliku razredu i odnos učitelja spram informatičko-komunikacijske tehnologije. Niz je mogućnosti kako spomenutu informatičku i didaktičku opremu upotrijebiti u nastavi u svrhu njezina osuvremenjivanja i unaprjeđenja.
Video i digitalna kamera trebale bi biti sastavni dio opreme svakog računala u razredu jer predstavljaju važno i moćno pomagalo u nastavi. Kamerom u razredu učitelj snima, kontrolira i organizira pojedinačni i cjelokupni govorni i negovorni izričaj učenika. Na taj se način potiču pozitivni načini kvalitetnog izražavanja, a ujedno se povećava motivacija učenika. Učenike je potrebno uvesti u svijet vizualnih i auditivnih medija i to ne samo na način da pasivno gledaju i slušaju uratke i interpretacije drugih, da budu njihovi konzumenti, već da samostalno kreiraju nove uratke. Pri tome je početni korak pogledati i poslušati osobni izričaj kako bi svaki učenik ponaosob, temeljem analize vlastite interpretacije bio osposobljen za kritičko procjenjivanje uradaka drugih učenika. U radu se kamera može primijeniti u mnogim nastavnim etapama i nastavnim situacijama, u pripremi i motivaciji učenika, u vježbanju, u provjeravanju, u analizi sata.
Snimljene sadržaje na kojima učenici izražajno čitaju ili recitiraju, izvode manji dramski uradak, moguće je usporediti s modelom na zvučnoj čitanci i/ili s izražajnim čitanjem i izvođenjem učiteljice i/ili s profesionalnom izvedbom glumaca u kazalištu ili filmu. Na taj način učenici samostalno ili vođeno uspoređuju svoje interpretativno čitanje, recitiranje, govorenje i glumu s profesionalnom izvedbom.
Snimljeni se sadržaji mogu upotrijebiti i na roditeljskim sastancima kako bi roditelji imali prilike pogledati i poslušati svoje dijete kako interpretativno govori, čita, recitira ili dramatizira određeni književni sadržaj. Na taj se način uklanjaju mnogobrojni šumovi u komunikaciji između roditelja i učitelja vezani uz ono što djeca/učenici mogu i postižu kod kuće i u školi.
Takve sadržaje svaki učitelj čuva na računalu kao dragocjeni podatak o inicijalnom stanju svojih učenika, kako bi mogao provoditi tranzitivna i finalna provjeravanja. Ujedno je učitelju olakšan način i postupak pisanog praćenja i vrednovanja svojih učenika jer se ne oslanja samo na izvedbu učenika koju je jedanput vidio i čuo. Samim time je proces vrednovanja i ocjenjivanja objektivniji jer je učitelju u svako vrijeme dostupan učenikov iskaz. Istovremeno učitelj raspolaže sa sadržajima vrijednima istraživanja koje može upotrijebiti u svojim akcijskim ili drugim oblicima kvalitativnih istraživanja.
Kameru je u razredu i nastavi moguće koristiti i kao sredstvo i medij za snimanje fotografija. Na taj je način omogućeno lakše stvaranje razrednog albuma koji može biti upotrijebljen u mnoge svrhe (stvaranje razrednih i školskih novina, dizajn plakata, objavu novinskih članaka popraćenih fotografijama u časopisima, sudjelovanje u foto-natječajima i dr.).
Reakcije učenika na ovakav način rada su odlične. Kad pogledaju i poslušaju svoje izvođenje postaju vrlo kritički prema vlastitom izražaju, puno više nego kad samo čitaju ili samo recitiraju jer se tada nemaju prilike slušati. Tada zamjećuju i više od očekivanoga, prepoznaju sve ono o čemu im dan za danom govorimo, a što je vezano uz govorne vrednote jezika. U trenutku reprodukcije izražaja pojedinog učenika ostali učenici u razredu se umire i pozorno slušaju interpretaciju svojih prijatelja i suučenika. Nakon toga daju svoje opaske, sugestije, primjedbe i pohvale, koje su vrlo stručne, kreativne i nadasve objektivne i iznad očekivanja u odnosu na njihovu dob.
Na ovaj je način nastava osvježena. Učitelj otkriva niz novih pedagoških situacija u kojima promatra i doživljava svoje učenike. Učenici svojeg učitelja gledaju drugačijim očima jer im je omogućeno drugačije gledanje na njihovo govorno i scensko izražavanje. Prvenstveno se to odnosi na aspekt vrednovanja i ocjenjivanja njihovih uradaka, ali ono pruža i uvid u njihove potencijale. Tako i komponenta samovrednovanja učenikovih dostignuća i postignuća postaje realnija i više ostvariva.
Menadžment razreda/učionice s jednim računalom nezamisliv je bez komunikacijskih stanica poput kamere. Ali, dok god mnogi razredi nemaju računalo, a i oni koji ga imaju nemaju mogućnost pristupa webu komunikacija s drugim učenicima putem weba i kamere nažalost sve navedeno ostaje samo želja.
No još je žalosnije što se učiteljima koji imaju kompetencije, znanja i volju za takav novi način rada u hrvatskom školstvu sve navedeno ne omogući.