"Dakle nije više bitno kako poučavati, nego koje će ishode, koja znanja, koje vještine i koje kompetencije učenici usvajati po završetku svojeg školovanja."
ministar Ž. Jovanović, 1.9.2013.
Svake godine na početku isti "filing", kao da sam restartana...pa sve ispočetka!
Svjesna činjenice kako nas tehnologija okružuje i kako su nam životi više nezamislivi bez nje, te dan nas ista određuje i upravlja nama pitam se: Zašto i dalje ulaskom u školu prekidamo taj kontinuum i vraćamo se kredi i ploči (sretnici bijeloj ploči, a možda i računalu senioru na kojem je sve poduzeto da izgleda i ponaša se mlado, ali ne može protiv sebe). A kod kuće tonama papira koje treba posložiti, ispisati, preslikati, skenirati, podijeliti, pročitati...
Ovisni smo, jesmo…izgubljeni smo ako je nemamo uza se…
A što je sa školom? Nastavom? Je li ona cijepljena antitehnološkim tijelom koje nas obuzme (što iz očaja, što iz neznanja) kad kročimo u naše razrede pa mislimo da smo više nego dovoljni izvori znanja našim učenicima koji nove tehnologije koriste često, češće nego neki od nas, uvijek, svuda, povazdan, stihijski... jer baš smo mi ti, uz njihove roditelje, ponekad nedovoljno educirani edukatori koji, eto, politikom i nedostatkom novca, propustili smo ih usmjeriti na sigurnu, odgovornu i učinkovitu upotrebu novih tehnologija, iako to jako dobro znamo, samo nemamo učenicima gdje i kako pokazati!
Nekoliko je izgubljenih generacija iza nas, izgubljenih u moru informacija kojima ih nitko nije podučio kako njima upravljati, kako se njima koristiti, kako putem njih dobiti odgovore na vječna pitanja opstanka, identiteta i potrage za sobom…
Propustili smo veliku i iznimno moćnu priliku. Naučiti i poučiti i podučiti naše učenike i našu djecu načinu upotrebe novih tehnologija kao alata i kako ne dozvoliti da ona (tehnologija) nama upravlja i određuje nam život. Eh!
A sad se bavimo svime što nema direktne veze s ovom problematikom; pišemo već napisano, planiramo već isplanirano, polemiziramo o formalnostima kad je tko što napisao, povukao iz rasprave, u koje vrijeme, komentirao i na koji način te instant „servirao“ učiteljima i nastavnicima! A toliko smo zdravstveno osviješteni da znamo da instant i fast u svemu ima više štete nego koristi. Uh… koja dubioza između riječi i djela. Srećemo nije prvi puta :D pa se znamo ponašati reformski i u skladu s reformama. Ako se naša djeca i učenici zdravo hrane u školi moramo i mi, pa nema više grickalica na županijskim i inim skupovima, nema više bombona za đake prvake, nema više zdravstveno neopravdanog međuobroka za učenike u produženom boravku…jer sve treba biti zdravo, bez obzira na podrijetlo, sastavnice i ne daj bože dobavljače koji su posegli za drugim nezdravim načinima da se ugnijezde gdje imaju koristi. U konačnici važno je da negdje piše da je to zdravo! Bez provjere, bez institucija koje će to provjeriti… to se zove autonomija škole, kh, kh, kh…
Time nadređeni (in)direktno skreću pozornost s ključnih problema našeg odgoja i obrazovanja na one medijima i široj zajednici, nedovoljno upućenoj u postulate i premise pedagoških znanosti, vrlo zanimljive, poželjne, dobrodošle… Ne znam zašto je tome tako kod nas, s obzirom da imamo puno stručnjaka, ljudi koji znaju i poznaju prirodu našeg posla…pa ne mogu se ne zapitati zašto se to zanemaruje i marginalizira? Zašto opet neki činovnički poslići imaju primat nad onim stvarnim, kreativnim i neograničenim potencijalom učitelja i nastavnika, neposrednih edukatora naše djece i naših učenika. Zašto učitelji i nastavnici nemaju slobodu, onu odgovornu i jedinu koja ih u poslu vodi, da direktno utječu na poboljšanje stanja i situacije u školama? Zašto je sve opet ostavljeno nekima da odlučuju umjesto njih, kad znamo da demokracije u našem društvu nema; nema je ondje gdje bi prvenstveno trebala biti, u školama u kojima odgajamo i obrazujemo mlade za život u društvu poželjnom i stvarnom, gdje će sami naučiti balansirati između želja, potreba, mogućnosti, potencijala i onog što smo ih mi edukatoru naučili.
Pa nam kažu da nije bitno kako poučavati...
Opet na početku... možda bi svatko mogao raditi naš posao?! Tako je bilo kad sam započinjala raditi, danas dvadeset godina tome...
Mimikrija više nije samo životinjska jedinstvenost…I mi ljudi , živi stvorovi, naučili smo, evolucijski, kako se obraniti od nepoželjnih napadača. Pa ćemo se pretvarati da smo dio te i takve okoline, samo kako nas ne bi nitko dirao ili ne daj bože nešto pitao. Eto, to se zove suživot. Ljudi i prirode. Ljudi i društva. Ljudi i ljudi.
Prilagodba. Sretno nam!!!