(Ne)informiranost učitelja i neopremljenost učionica u kontekstu informatičke tehnologije

Informacijsko društvo u kojem danas živimo posljedica je liberalizacije telekomunikacija, eksplozivnog rasta Interneta, povezivanja ljudi i poslovanja u mreže (preuzeto s web stranice MZOS-a). Digitalna revolucija posjeduje potencijal za brzo širenje i mogućnost utjecaja na život pojedinca. Kao takvo društvo temeljeno na znanju naglašava informatičko-komunikacijsku tehnologiju koja omogućava stalni pristup informacijama i znanju.

Središnji državni ured za e-Hrvatsku osmislio je 2003. godine program za transformaciju hrvatskog društva u informacijsko društvo. Rezultati izloženi 2007. godine, svjedoče o napretku u svim područjima definiranim Poglavljem 22. nazvanim Informacijsko društvo. Za učitelje se u pogledu informatizacije na radnom mjestu nije ništa promijenilo. Državna škola kao državna institucija nije u mogućnosti koristiti resurse informacijskog društva u smislu usluga koje se, navodno, pružaju. U školama nisu uspostavljeni temelji za ravnomjerni i sustavni razvoj informacijskog društva kao jedne od glavnih pretpostavki za razvoj društva i gospodarstva znanja u RH. Kao opravdanje za izuzeće školstva ne navodi se ništa. Moguće je zaključiti kako postoji nepremostivi digitalni jaz između državnih ustanova. Dok svaka ambulanta, sudska ili policijska odaja posjeduju barem jedno računalo, u školama Hrvatske računalo u razredu nalazi se u rijetkim slučajevima. Postavlja se pitanje koji su razlozi ove i ovakve ne informatizacije osnovnih škola i razreda/učionica primarnog obrazovanja, ako se zna da se očekuje da učitelji odgajaju i obrazuju učenike, pripadnike tzv. „internetske generacije“ u nepoticajnom i nemotivirajućem okruženju, obzirom na informatičku tehnologiju. Kad se već bilježi porast broja računala po domaćinstvu (kao objašnjenje navodi se pad cijena informatičke i prateće opreme, ali i povećana platežna moć kućanstava) zašto se onda škole ne opremaju računalima?

Učenicima moraju biti dostupne sve informacije, a to je zagarantirano i Deklaracijom o pravima djeteta, čl. 13. u svako vrijeme i na svakom mjestu. Realno je da se računalo kao najmoćniji medij današnjice nalazi u fizičkom okružju svake od učionica kako bi učenici vidjeli stvarnost i u školskom okruženju. Paradoks današnjice: u vrijeme informacijske i digitalne revolucije učenici sve manje informacija dobivaju i primaju u školi. Učiteljima koji samoinicijativno žele u svojem radu upotrijebiti i primijeniti računalo pristup se ne omogućava, premda primjena računala u nastavnom i nenastavnom radu iziskuje posebna, odgovarajuća znanja, sposobnosti i vještine, ali i slobodno vrijeme. Najčešći su razlog „financije“, iako se u isto vrijeme škole, pojedini djelatnici, „opremaju“ mobitelima za koje se zna kako služe isključivo učiteljima – korisnicima. Dok se u svim ostalim državnim i nedržavnim, ali od države sufinanciranim ustanovama podrazumijeva upotreba i primjena računala, u nastavnom i nenastavnom radu škole, razredi i najviše učitelji bilježe manjkavosti. Kada učitelj kao svoje pravo zatraži informiranost, na informacije, nastavna pomagala i nastavne alate koji omogućavaju stalni pristup informacijama nema propisa i regula kojima se to može ishoditi. Barem ne poštujući zakonske akte. Jer ih nema.

Unutar resornog ministarstva, a štoviše pri Vladi RH još uvijek nije ustrojeno Povjerenstvo za informiranost učitelja, temeljem kojeg bi učitelji ostvarivali pravo na informacije unutar struke. Općenito, informiranost učitelja je na niskoj razini. To ne znači kako učitelji osnovnih škola ne znaju „surfati“ Internetom u potrazi za informacijama vezanima uz struku. Štoviše, populacija učitelja sve je više educirana u pogledu upotrebe računala, kako za osobnu, tako i za profesionalnu ulogu. Međutim, informatički jaz unutar školstva sve je više prisutan. Znanje i informacije trebaju biti svima dostupne. Postavlja se pitanje kako i na koji način.

„Eksplozija informacija“ na određeni način traži definiranost unutar područja o kojem se govori. Pojam znanja usko se veže uz pojam obavijesti i često je nemoguće razlikovati i determinirati koji od pojmova. Javno znanje kao racionalni konsenzus ideja i informacija promjenjivo je, nasuprot osobnog znanja koje je ovisno strukturi predodžbi primaoca. Konsolidarne obavijesti trebaju biti što primjerenije potrebama korisnika jer ni svi primarni, ni svi sekundarni izvori informacija nisu dostupni korisnicima i primjereni njihovim potrebama.

Obzirom da je opremljenost škola informatičkom opremom nejednako zastupljena, bilježe se škole u kojima je opremljenost informatičkom tehnologijom veća u odnosu na druge škole. Moguće je izvesti zaključak kako lokalna uprava daje završni pečat tim podacima jer se podaci poklapaju s podacima o gospodarskom uspjehu navedenih županija.

Samo učitelji koji su sposobni u ophođenju informatičkom tehnikom (FIT persons) mogu pravovremeno doći do informacija bitnih za njihov rad i društveni angažman. To podrazumijeva postojanje računala i internetske veze prvenstveno kod kuće, kada većina učitelja radi onaj dio poslova koji nisu nastavni, i za koje će mnogi reći da uopće ne postoje. Međutim, u vrijeme kada se pomiču granice neposrednog nastavnog i nenastavnog rada, tj. vremena koje učitelji provode u školi, za očekivati je kako će svaki od učitelja, netom licenciranih europskom računalnom diplomom ili koji su u tijeku stjecanja iste, očekivati da se mogu poslužiti računalnom tehnologijom i u školi, bez da nose svoja prijenosna računala od kuće.

Nije zanemariti niti propali projekt iz 2005. godine resornog ministarstva pod nazivom „Računala nastavnicima“. Puno se nade polagalo u taj projekt, no članovi Vijeća za informatizaciju osnovnih škola nisu našli za potrebito kontaktirati učiteljice i učitelje u školama, zainteresirane za primjenu i upotrebu informatičko-komunikacijske tehnologije u nastavi u svrhu promidžbe i-Projekta. Iste je godine turski ministar obrazovanja (primjer Turske kao zemlje koja također želi članstvo u EU) pozvao na posvemašnju IT tranziciju obrazovnog sustava riječima da je došlo vrijeme da informacijska tehnologija izvrši generalni remont u školama kako bi one uspjele izvršiti konačnu vlastitu transformaciju, pri čemu je prvi korak osigurati prijenosna računala nastavnicima u javnim školama po upola nižoj cijeni od maloprodajne. Zasigurno je da ne trebamo nikoga kopirati i imitirati. Hrvatski model informatizacije i informatičkog i informacijskog opismenjavanja u školama primarnog obrazovanja trebao je biti drugačiji. Prvenstveno treba opremiti sve učionice i razrede osnovnom informatičkom opremom, a tek onda pisati traktate o informatizaciji osnovnog školstva. Jer jedna interaktivna ploča po slabo naseljenom području i prateće virtualno školovanje kojim se nadležni diče ne znači i ne predstavlja Hrvatsku u cjelini. Ne traži se najmodernija tehnička videooprema po učionici i razredu, traži se donošenje i izglasavanje Minimuma standarda informatičke opreme po učionici/razredu svake osnovne škole u Hrvatskoj. Nitko do sada u Ministarstvu znanosti i obrazovanja nije našao za shodno donijeti takav standard, iako se u mnogim zemljama Europske unije i šire bilježi već petnaestak godina od njegova donošenja. Stoga je nerealno očekivati kako će učiteljice i učitelji osnovnih škola u RH biti adekvatno educirani i informirani jer im nije omogućeno realiziranje njihovih univerzalnih ljudskih vrijednosti definiranih u informacijskom društvu današnjice: jednakost, pravda, demokratska solidarnost, uzajamna tolerancija, ljudsko dostojanstvo, ekonomski napredak, zaštita okoline, postojanje razlika, kako to navode u MZOS.

Znajući kako u razredima primarnog obrazovanja nitko i ništa nikada neće moći zamijeniti učiteljicu/učitelja nadležni nisu učinili ništa više od izobrazbe desetak učitelja po školi za stjecanje e-diplome važeće u Europi. Ostali zainteresirani učitelji moraju dogodine (i tako iz godine u godinu) čekati svoj red, zanemarujući pri tome svoj entuzijazam za učestvovanjem u realizaciji informacijskog društva u školstvu u kojemu su, ionako, učiteljice i učitelji prepušteni sami sebi. Za nadati je da će se informacijska tehnologija koja se sve više koristi u svakodnevnom životu nužno koristiti i u nastavi primarnog obrazovanja na način da učenici steknu vještine korištenja informacijsko-informatičke tehnologije te da razviju navike cjeloživotnog učenja. Nacionalni strateški Plan razvoja odgoja i obrazovanja 2005.-2010. ima u planu poboljšati uvjete rada u obrazovnim ustanovama i njihove informatičke opremljenosti u svrhu spremnosti za buduće e-obrazovanje, premda nam je do isteka tih planova i svojevrsnih obećanja ostalo još dvije godine, iako se do sada u školama, po tom pitanju, nije učinilo ništa.

Ostaje pitanje zašto se učiteljicama i učiteljima koji žele raditi u novom obrazovnom okružju koje neminovno uključuje i podrazumijeva primjenu i upotrebu računala i prateće tehnološke opreme ne omogući rad u takvim uvjetima.