Nismo više i češće spominjani u medijima i razgovorima nego svake godine na počeku nastave. Priča se o nama i kad se žalimo na plaće, na poziciju u društvu, na stručnu podršku, na uvjete rada, ali smo i tada zadnja vijest u domaćem bloku. Važnije je sve ostalo u ovoj državi nego obrazovanje. Takva nam je politika. A hoćemo društvo znanja, puno intelektualaca, naprednu ekonomiju i ogspodrstvo,...

Dakle, svaki je početak težak, pa tako i naš. Od euforije što počinje nastava i škola (samo za prvake) do učenika i njihovih (ne)odgovornih roditelja koji prvi dan nisu poslali dijete u školu jer eto, što će ono bez knjiga, prvi je dan, neće biti prave nastave. Valjda su shvatili ministra koji je sinoćnom porukom umirio roditelje koji još nisu nabavili udžbenike da se bez njih prvih mjesec dana može, pa da i učenici ne moraju dolaziti u školu jer nemaju udžbenika i jer ih nemaju čime kupiti. I kako onda graditi autoritet? Kad smo bez podrške. Kad već prvog dana u školi naiđem na nepuni razredni odjel, kad nema konsenzusa među kolegama, kad nemamo razredničke i nastavne administracije (valjda ćemo i nju imati tek u listopadu). Ma nije da je sve crnjak, daleko od toga. Veselim se novim udžbenicima, stranicama koje mirišu na novo, kad ja prva otvaram te udžbenike, kad vidim poglede učenika pune povjerenja i očekivanja što ću sve reći prvoga dana, kad susretnem dobronamjerne roditelje i kad znam da se ove školske godine uopće ne moram žuriti ni sa čime jer listopad je još daleko.