Reforma školstva? NAPOKON!

Kada su prije nekoliko dana objavili u svim medijima da kreće još jedna reforma školstva, sigurna sam da smo svi ostali u nevjerici. Učiteljima koji još nisu stigli provesti, a kamoli dovesti kraju programe uvedene nedavnom reformom, ovo je zazvučalo skoro neozbiljno. Roditelji su zasigurno odmah pomislili na dodatne troškovekao i na količinu novih pravila u kojima više nisu sigurni što se zapravo očekuje od njihove djece pa i njih samih.

Tijekom proteklih godina u našem školstvu kontinuirano su se uvodile promjene koje su blago rečeno stvorile prilično kaotično stanje kako za učitelje i učenike, tako i za njihove roditelje. Nedovršenost istih tih programa, nedovoljno jasna vizija, ad hoc rješenja i puno nedorečenosti rezultirali su nezadovoljstvom i konfuzijom. Frustracije nastale u takvoj atmosferi dugoročno su štetne za sve. Rezultati realizacije nejasni i nemjerljii, konflikti česti, motiviranost slaba. Učitelji, nažalost pretrpani formalnim obrascima kojima trebaju dokazati svoj rad i provođenje novih programa, neovisno kakav je učinak novih radnji zaista bio i je li uopće u praksi ostvaren, dok su učenici kao i njihovi roditelji u odrđenom strahu od nedovoljno jasnih zadaća koje oni kao roditelji mogu ispuniti i uloge koju bi trebali imati. Zbunjeni i nerijetko u strahu da se njihovo dijete ne pogubi u svemu tome, preuzimaju i one uloge za koje ne moraju biti kompetentni ili nemaju za njih vremena, žaleći se da ne znaju što točno kao roditelji trebaju raditi i kako rade kod kuće sa svojom djecom na način da se svo njihovo dragocjeno vrijeme roditeljstva pretvorilo u učenje sa djecom. U takvoj situaciji jedva čekaju da im dijete završi tu školu koja je postala teret, a priča o tome da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, vrlo je rijetka izreka današnje generacije. Možemo reći da se djeca još najbolje snalaze u svemu, no ipak, lako je uvidjeti kako radost i pozitivno uzbuđenje pri prvom ulasku u školu, već nakon prvih školskih dana postepeno nestaje.

Promjene koje su predstavljene kao programi ali i reforma, koja kao definicija nije nužno promjena koja dira temelje postojeće strukture, ali zasigurno je definirana kao preustroj, preobrazba, ali svakako i poboljšanje postojećeg poretka, nismo doživjeli kao poboljšanje, što se lako može naslutiti iz reakcija svih sudionika, pa i javnog mijenja uopće, kao i još uvijek prisutne potrebe za dorađivanjem, izmjenama, dopunama, pa čak i potpunog odustajanja.

Zbog, usudila bih se reći, pogrešnog starta, nejasnog cilja ili nedostatka dugoročne vizije, a većinom i promjena na političkoj sceni koja rezultira opetovanim promjenama u kurikulumu, nailazimo na niz kontradiktornosti, nejasnoća, nedorečenosti, kako u praksi tako i u teoriji.

Koliko je važno i osjetljivo ovo područje jasno je već kada shvatimo da nema tog čovjeka koji nije dotaknut iskustvom školovanja. To iskustvo nas oblikuje, određuje našu sadašnjost i budućnost. Definira nas kao društvo, te određuje smjer u svim aspektima, kako socioloških tako i gospodarskih kretanja.

Svijet oko sebe uzimamo zdravo za gotovo i zaboravljamo da je civilizacijski okvir djelo ljudskog uma. Život koji živimo, tehnologija, zakoni, društvena uređenja, pa i ta stolica na kojoj sjedimo, olovka koju držimo stvorio je čovjek i o njemu ovisi u kakom ćemo svijetu i dalje živjeti. Malo dijete uporno učimo kako se prilagoditi tom svijetu i naučiti „plutati" u njemu, umjesto da stvaramo i potičemo njegov potencijal budućeg kreatora novog i boljeg svijeta.

Suvremeni čovjek, ili čovjek 21. stoljeća, kako volimo reći, ne razlikuje se biološki puno od svog pretka. Spiljski čovjek, koji je živio prije 30 000 godina, ima isti genom kao današnji čovjek. Možemo pretpostaviti da bi se novorođeno dijete, koje bi nekako iz tog vremena prenijeli u sadašnjost, razvijalo i postiglo isti stupanj znanja koji postiže čovjek sadašnjosti. Razvoj je mozga više kulturni produkt nego posljedica genetskih mutacija.

Dakle, djeca se ne rađaju pametnija, i kada to prihvatimo, moramo osvijestiti, koliko su veliki zadatci pred njima, jer da bi oni kao naši preci mogli mijenjati svijet i odlučivati o svojoj sudbini, moraju imati puno veću bazu podataka, upoznati i barem dijelom razumjeti sve ono što su prije njih drugi otkrili, stvorili ili zaključili, i s tog polazišta djelovati, mijenjati paradigme i prepoznati mogućnosti. Da to nije jednostavan zadatak i kako je teže nego ikad, lako je zaključiti. Naš mozak niti može niti mu je uloga spremati enormnu količinu informacija ili činjenica, ali isto tako ne može biti produktivan ako ne raspolaže dovoljnom bazom podataka. Većina novih izuma zapravo je kombinacija već postojećih ili novo kreativno rješenje, a čovjek koji bi mogao tako stvarati, mora imati znanja. Tako oko pitanja količine sadržaja i informacija koju djeca moraju usvojiti, moramo biti jako oprezni, jer oslanjnje na dostupnost istih na internetu, ne može biti zamjena za znanje.

Skrećemo pozornost na neću reći nevažne, ali svakako rubne probleme školske prakse. Udžbenici su jedna od tema koja zaokuplja javnost. Težina školske torbe, uistinu neprilagođena dobi djeteta i suvišno teška, ipak nije uzrok problema, već posljedica . I kako to uvijek bude, kada se ne liječi bolest, već uklanjaju simptomi, mijenjali smo format udžbenika, modificirali, izbaciali nekoliko stranica, ipak torba je ostala teška, riječi, novac i vrijeme izgubljeni.

Naši pretci su u školu išli sa malim pločicama i kredom (tablama), uskoro će i naša djeca ići sa tabletima, i problem težine udžbenika će biti riješen, no to nije promjena koju očekujemo. Oduševljenje suvremenom tehnologijom, e-udžbenicima vidljivo je opet kod starije generacije, koja me podsjeća kako su naši djedovi i bake gledali na udžbenike moje generacije. Za razliku od njihovih sumornih sivih stranica, knjiga pretrpanim sitnim slovima, često bi govorili kako je nama lakše učiti uz sve te slike i boje, nego njima nekad. Tako i mi danas oduševljeno prihvaćamo e-udžbenike, nerijetko uvjereni kako će samim tim učenici lakše i rado učiti. Bojim se da se neće ništa promijeniti ako se ne promijene paradigme zbog kojeg naše školstvo kruto provodi nastavne etape prema V. Poljaku u okviru razredno-predmetnog sustava.

Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća Ladisla Bognar i Milan Matijević, otvorili su mnoga pitanja i ponudili, ako ne gotova rješenja, ali svakako smjer u kojem školska praksa može ići, ipak kao da se vrlo malo promijenilo.

Koliko god i sami učitelji pokušavaju pomiriti jasne spoznaje proizašle iz holističkog i interdisciplinarnog pristupa i školsku praksu, i sami ograničeni birokratskim formama donesenim raznim zakonima i pravilnicima zbog navodnog uvođenja reda, vraćaju se intelektualizmu u nastavi kako bi ispunili formu i „odradili" posao po zakonu.

Još jedna dobra ideja koja je u praksi barem u području razredne nastave donijela i donekle prisilila na formalizam i intelektualizam protiv kojeg se toliko borimo, je uvođenje vremenika. Sama procedura je za učitelje vrlo jednostavan postupak, no koliko god dobro isplanirali nastavu, vremenik školu usmjerava od učenika, a ne prema učeniku, usmjerava praksu prema ocjeni i ostavlja u pozadini sva načela suvremene, istražiačke problemske nastave koja priznaje razrednu zajednicu kao živi organizam kojem učitelj mora prilagođavati tempo i dinamiku, pa često i improvizirati jer je nastava uvijek i socijalni proces.

Trajanje školskog sata od 45 minuta, još je jedna zadanost koja je u našem društvu postala prirodna zakonitost. Nekad poznati blok sat skoro je zabranjen u rasporedu sati. Vrijeme koje je potrebno za obradu većine tema istraživačkom, problemskom nastavom u kojoj djeca imaju vremena za razvijanje divergentnog mišljenja, istraživanje i kreativno izražavanje, svakako je nedostatno, što nas dovodi do partikularizma u nastavi. U tako kratkom vremenu, skoro trideset učenika jedva mogu izgovoriti jednu smislenu rečenicu, a sigurno ne mogu razviti vještine i sposobnosti koje smo postavili kao cilj. (Trajanje sata u nekim drugim europskim državama je 60 min).

Ocjenjivanje i vrednovanje nikako nije priča za sebe, već je rezulat i polazište koje zahtjeva ozbiljno istraživanje i korjenite promjene. Svake godine donosimo elemente vrednovanja s kojima upoznajemo učenike i roditelje, a sama struka nije jedinstvena oko ove teme. Iskustva drugih zemalja mogu nam biti od velike pomoći, čak i ako ih ne primjenjujemo direktno, svijest o tome da je samo nekoliko kilometara dalje, sadašnjost i budućnost nekog učenika drugačije definirana radi ocjene, otvara ovo pitanje kao jednu od glavnih stavki svakog ozbiljnog istraživanja i moguće reforme.

Koliko god uvjeravali roditelje kako se ne uči za ocjenu, već za znanje, te kako volimo svi reći, ocjena nije mjerilo znanja, ni sami iza toga ne možemo stajati. Istina je da nam djeca uče za ocjenu i samo za ocjenu, dok je intrizična motivacija vrlo rijetka. Roditelji ih, kada dođu kod kuće, prvo pitaju za ocjenu. Mislim kako je vrlo malo onih, nakon što dijete „donese" peticu, koji postavljaju daljna pitanja, dok lošija ocjena u domovima naših učenika izaziva niz frustracija, strahova, negodovanja samih roditelja, šaljući jasnu poruku koliko je ocjena važna. Ona definira samopouzdanje i samopoštovanje učenika vrlo relevantno za njegov daljni odnos prema sebi i svojim potencijalima i odnos prema obrazovanju i školi uopće. Sreću čitavih obitelji toga dana odredit će možda neka jedinica ili petica. Snaga ocjene, nažalost, je veća nego ikad i zbog toga je obveza stručnjaka da se ovom problematikom najozbiljnije pozabave.

Još je puno tema koje treba pročistiti, primjer su zaista neophodan zdravstveni i građanski odgoj čije je uvođenje u kurikulum već na samom početku pokazalo poznate simptome čistog formalizma i birokratizacije. Šteta je što bi ova vrlo bitna područja mogla ne samo ne ispuniti svoje ciljeve, već i otvoriti stare probleme prenatrpanosti nastavnog programa predmetima i brojem sati koje smo nedavno smanjivali.

I tako se naprekidno vrtimo u krug, odlične ideje nabacujemo na nedovoljno lijepu ali već gotovu i oblikovanu strukturu. Takvi dodaci, koliko god dobri bili, dodani kao novi nepovezani dijelovi, nagrđuju osnovni oblik. Nakon nekog vremena kao dodana glina na zaršenoj skulpturi , osuše se i otpadnu, ostavljajući tragove kao ožiljke i još ružniju sliku od one koju smo htjeli popraviti.

Postavlja se pitanje za kakav život pripremamo djecu? Nećemo valjda podleći populističkoj ideji odgajanja djece za tržište rada kao glavnog cilja i smjera našeg sustava odgoja i obrazovanja?

Može li suvremeni čovjek izabrati život u kojem misli da je netko drugi odgovoran za događaje oko njega, za pravdu i nepravdu, za beskrupulozno iskorištavanje prirode? Može li današnji čovjek ostati indiferentan, može li se braniti nekompetencijom, može li reći da ga to jednostavno ne zanima jer se nešto loše događa daleko ili nekome drugome?

Iako su građanske inicijative sve češće, još uvijek je previše onih koji žive konformistički, a čovjek bez svog mišljenja i stava opasno je oružje koje, kako nas povijest uči, uvijek bude iskorišteno za zlo.

Mi smo odgovorni za ovaj dan, mi smo odgovorni za svaki dan koji je ovisio o našim izborima, ponašanjima, malim odlukama, jer taj dan je naša budućnost, u ovom trenutku je stvaramo, kao roditelji, učitelji, kao ljudi. O ovom trenutku ovisi kakav će čovjek postati dijete o kojem govorimo. Ne možemo sada stvarati budućnost, ali moramo stvoriti sadašnjost koja će omogućiti djetetu potpuni razvoj i konačno provesti u praksu sva ona didaktička načela koja ponavljamo već stoljećima.

Sigurna sam kako je najavljena reforma prvi i pravi put. Samim tim što se počinje od početka i što se planira dovoljno vremena ulijeva mi povjerenje. Koliko god će to biti težak i iscrpan posao, ipak su nam poneka rješenja nadohvat ruke. Puno smo naučili najtežom metodom pokušaja i pogreške, tu su naravno i iskustva drugih europskih zemalja sa gotovim evaluacijama koje treba naravno prilagoditi našim kulturnim, povijesnim, geografskim i gospodarskim specifičnostima. Ne moramo izmišljati toplu vodu... a ako je i izmislimo, tko zna, možda uskoro netko bude „prepisivao" od nas.

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu (Mahatma Gandi).